Depresija je bolest s bezbroj lica koju nerijetko nije lako uočiti ni razlikovati. Izraz depresija vrlo se često koristi u medijima i u svakodnevnom govoru, što je ponekad opravdano, a ponekad i neopravdano, Tako se depresijom naziva i ono što nije prava depresija, već samo neki oblik neraspoloženja ili nezadovoljstva. Nadalje, granica između "običnog" neraspoloženja i depresije često je tanka i nejasna. Svi smo ponekad neraspoloženi, što ne znači da smo u depresiji. Neraspoloženje traje kraće vrijeme, jasnijeg je uzroka kojeg onda lakše i otklanjamo. S druge strane, depresija je ozbiljna bolest koju bi trebalo na vrijeme prepoznati, vrlo pažljivo shvatiti i obavezno liječiti. Nekada ju je lako prepoznati i dijagnosticirati, a nekada teško, no upravo ispravna i pravovremena dijagnoza predstavlja najvažnije polazište za ispravno liječenje.
Najčešći uzroci depresije kod bolesnika u našoj zemlji su gubitak radnog mjesta, financijska nesigurnost, dok je kod mlađih ljudi to prekid ljubavne veze ili neuspjeh u školi. To su uzroci koje je moguće promijeniti ili barem ublažiti njihov učinak. Nažalost, postoje uzroci na koje nije moguće objektivno utjecati kao što je gubitak voljene osobe u fizičkom smislu, smrt bliskog rođaka, majke, oca ili djeteta. Postoje trenuci kada bolesnik ne vidi kako dalje, ne vidi izlaz, ne vidi smisao. U takvim slučajevima je od izuzetne važnosti prepoznati o kakvom se stanju točno radi te pomoći bolesniku da stekne realnu sliku.
Smatra se da je ključ prepoznavanja depresije u gubitku interesa za životne aktivnosti koje je oboljeli do pojave bolesti obavljao bez većih poteškoća. S pojavom bolesti bolesnik zanemaruje uobičajene aktivnosti poput obavljanja osobne higijene, druženja s prijateljima, sporta i sveg ostalog što ga je do tada veselilo. Osoba postaje ravnodušna, tužna i povlači se iz okoline. Dio pacijenata novonastale promjene uspijeva sam prepoznati te potražiti stručnu pomoć, ili to za njega učini najbliža rodbina. Kod određenog dijela bolesnika bolest nije prepoznata ili se maskira psihosomatskim smetnjama (poput lupanja srca), zbog čega bolesnik obavlja brojne preglede, a uzrok smetnji je zapravo psihičke prirode. U svakom slučaju je potrebno o potražiti stručnu pomoć specijalista psihijatra, na što se neki bolesnici još uvijek nerado odlučuju. Naime, u našem društvu se, nažalost, posjeta psihijatru u razmjerno velikom dijelu populacije još uvijek smatra sramotom. U nekim drugim zemljama (kao što su Sjedinjene Američke Države) posjet psihijatru je pak stvar uspjeha i prestiža. Istina je kao i obično u sredini - ukoliko je pomoć potrebna, tada je to normalno i nije sramota.
Ključno je bolest prepoznati na vrijeme, dakle ispravna i pravovremena dijagnoza jest prvi i najveći korak. Ukoliko bolesnik postane svjestan promjena u sebi, to predstavlja ključni trenutak u dijagnosticiranju bolesti, a time i uspješnom liječenju. Rodbina koja bolesnika najbolje poznaje može primijetiti promjenu i prve znakove bolesti. Uzroci depresije mogu biti stvarni, premda se u nekim slučajevima oni ne mogu lako otkriti (ili ne postoje). Naravno, ako se uzroci mogu utvrditi tada je obično i liječenje lakše, naročito ukoliko se uzroci mogu otkloniti ili ublažiti. Dakle, svakom bolesniku treba pristupiti individualno.
Depresija je bolest koju je u najvećem broju slučajeva moguće izliječiti ili bar ublažiti, stoga nije sramota potražiti stručnu pomoć specijaliste psihijatra. Najčešći pristup liječenju depresije su lijekovi i/ili psihoterapija (premda postoje i brojne alternativne metode). Postoji više vrsta lijekova za liječenje depresije i neki bolesnici dobro reagiraju na takvu vrstu liječenja; drugima pak više odgovara psihoterapija, koja može biti grupna ili individualna. Naravno, obje vrste liječenja se često i kombiniraju. Za uspjeh liječenja vrlo je važan odnos bolesnika i terapeuta, njihovo međusobno prihvaćanje i povjerenje.
Nadalje, u liječenju je neophodno i naučiti zdravije obrasce razmišljanja (može se), naučiti voljeti sebe (to nije sebično), naučiti ugađati sebi ,a ne samo drugima (niti to nije sebično), naučiti uživati u životu i malim stvarima (a ima ih puno), nagrađivati se za uspjehe (pa makar to bilo običnim stvarima poput cvijeta ili bombona), te prihvatiti i neuspjeh i gubitak (ponovo pokušati, prihvatiti, promijeniti što se može).
Prognoza liječenja za većinu bolesnika je zapravo dobra i oni se uspješno vraćaju svojim svakodnevnim aktivnostima. Od iznimne je važnosti stručna potpora u dijagnostici i liječenju. Bolesniku je potrebno pružiti ruku pomoći, saslušati ga, uputiti bar nekoliko riječi iskrenog suosjećanja, ukazati na neko svjetlo kojeg zapravo uvijek ima, ali ga bolesnik u tom času ne vidi. Kako se većini bolesnima može pomoći, možda ovaj tekst potakne nekog od čitatelja da i sam potraži stručnu pomoć.
Prvi slučaj: Gospođa srednjih godina dolazi jer je kod sebe primijetila bezvoljnost i nesanicu. Radi kao trgovkinja, a usluživanje kupaca joj se iz dana u dan čini sve težim. U obitelji nema većih problema, očekuje rođenje prvog unuka. Osjeća da se tome ne raduje u onoj mjeri u kojoj bi to očekivala. Želi pregled psihijatra koji joj uvodi lijek. Na uvedeni lijek se osjeća bolje i odlučuje prihvatiti promjenu vrste posla u okviru tvrtke u kojoj radi. Sada reagira adekvatnije te je zadovoljnija sobom i svojim životom.
Drugi slučaj: Mladi muškarac dolazi na preporuku roditelja koji su primijetili da se počeo povlačiti u sebe, tj. postao je šutljiviji. Sam ne traži pomoć i ne želi ići psihijatru. Nakon duljeg razgovora doznaje se da ga je nedavno ostavila djevojka. To mu je bila prva ljubavna veza, stoga se osjeća izdano, prevareno i beznadno. U više navrata je obavljen razgovor o prihvaćanju gubitka u životu, a uveden je i lijek. Nakon nekoliko mjeseci dolazi do poboljšanja općeg stanja, što je dojam i obitelji i njegov osobni dojam. Spremniji je naučiti prihvatiti gubitak u životu i nastaviti dalje sa svojim životom.
Treći slučaj: Mlada žena dolazi jer je primijetila da ju više ne vesele aktivnosti u kojima je oduvijek uživala, kao što su izlasci i bavljenje sportom. Počela je i patiti od nesanice. Želi pregled psihijatra koji uvodi medikamentozno liječenje u kombinaciji sa psihoterapijom. U podlozi depresije koja se razvila kod nje nalazi se veliko nezadovoljstvo poslom kojeg radi. Kroz nekoliko mjeseci liječenja ona počinje tražiti novi posao, pronalazi ga i njeno lice sada krasi široki osmjeh.