Psihosocijalne intervencije u liječenju ovisnosti

Što su to psihosocijalne intervencije?

Psihosocijalne intervencije predstavljaju strukturirane psihologijske ili socijalne intervencije koje se koriste u rješavanju ovisničke problematike. One uključuju strukturirana savjetovanja, rad na podizanju motivacije, rad na slučaju, rad s obitelji, koordinaciju skrbi, psihoterapiju i prevenciju recidiva. Liječenje ovisnosti podrazumijeva sve strukturirane intervencije, bilo farmakološke ili nefarmakološke, koje su usmjerene ka smanjenju uzimanja ili apstinenciji od uzimanja ilegalnih psihoaktivnih tvari. Prilagodljivost većine psihosocijalnih intervencija znači da pružatelji usluga mogu rabiti različite kombinacije pristupa, uzimajući u obzir potrebe svake pojedine osobe.

Psihosocijalne intervencije za prepoznavanje problema

U psihosocijalne intervencije koje pomažu ljudima da prepoznaju problem vezan uz konzumaciju psihoaktivnih supstanci spadaju motivacijski intervju i kratke intervencije. Motivacijski intervju zahtijeva poseban pristup koji je usmjeren na pokretanje i "deblokiranje" osobe, nakon čega slijedi početak procesa promjene. On se često odnosi na razgovor o promjeni te se koristi kao pomoć da konzumenti droga identificiraju svoju potrebu za promjenom. Motivacijski intervju se sastoji od pet stadija: (1) izražavanje empatije prema klijentu; (2) pomaganje klijentu da prepozna raskorak između svoga ponašanja i svojih ciljeva; (3) izbjegavanje argumenata s klijentom o njegovoj motivaciji i ponašanju; (4) poljuljavanje otpora klijenta da priča o nekim temama i (5) potpora klijentovom smislu za samoučinkovitošću. Motivacijski intervju se koristi u promicanju promjena u mnogim različitim situacijama i okruženjima, uključujući izvanbolničke službe i primarnu zdravstvenu zaštitu. Može ga se koristiti kao pomoć u donošenju odluka, započinjanju i redovitom uzimanju farmakoterapije ili kao zasebnom psihoterapijskom tretmanu.

S druge strane, kratke intervencije koriste isti pristup kao i motivacijski intervju u razrješavanju problematičnog ili rizičnog ponašanja, samo traju kraće, otprilike 5-30 minuta. To pojedincu omogućava da shvati svoje ponašanje u odnosu na ponašanje drugih ljudi. Provode ih liječnici i zdravstveni suradnici, ali ne i specijalisti, najisplativije su te imaju umjerenu učinkovitost. Cilj intervencija jest redukcija uporabe droga te se provode kod eksperimentatora. Radi se na motivaciji za promjenu navika putem informacija o rizičnosti ponašanja, ohrabrivanjem za promjenu, savjetovanjem, upućivanjem na druge mogućnosti, povećanjem samopouzdanja.

Psihosocijalne intervencije za liječenje problema

Kognitivno-bihevioralna terapija i obiteljska/bračna terapija spadaju u psihosocijalne intervencijekoje se koriste za liječenje problema vezanih uz konzumaciju psihoaktivnih supstanci. Kognitivno-bihevioralna terapija je psihološki pristup koji se koristi za rad na utvrđivanju i razumijevanju problema u terminima odnosa između misli, osjećaja i ponašanja. Kognitivna terapija pomaže pacijentima u izgradnji samopouzdanja, te se primjenjuje nakon što je definirano da pacijent ima problema s ovisnošću. Kognitivno-bihevioralni terapeut trudi se saznati što pacijent želi od svog života, koji su njegovi ciljevi te da mu potom pomogne ostvariti te ciljeve.

Kod kognitivno-bihevioralne terapije, terapeutova uloga jest slušati, poučavati i ohrabrivati, dok je pacijentova uloga govoriti, učiti i koristiti ono što je naučio. Bihevioralni pristup je preoblikovanje ponašanja zasnovanog na uvjetovanom učenju, a uključuje intervencije kojima je cilj prekinuti klasični uvjetovani odgovor rizična situacija-recidiv, dok kognitivni pristup ističe važnost utjecaja mišljenja na ono što osjećamo i kako se ponašamo. Kognitivni pristup mijenja ponašanje promjenom pogrešnih uvjerenja koja podupiru neželjeno ponašanje, uvođenjem pozitivnih uvjerenja i motivacije za promjenu ponašanja na temelju kognitivne terapije - psihoedukacije i terapije jačanja motivacije.

Obiteljska/bračna terapija se koristi u liječenju ovisnosti osobito tijekom adolescencije, kada zloporaba psihoaktivnih tvari uzrokuje čitav niz problema koji uključuju psihičke smetnje, probleme u školi i visokorizično seksualno ponašanje. Obiteljska terapija se odnosi na potporu partnera i drugih članova obitelji za dosizanje promjena i ciljeva liječenja. Preporuka je da se obiteljska/bračna terapija koristi kako bi se poboljšale vještine komunikacije članova obitelji o problemu droga te se suočilo s problemom relapsa. Obiteljska terapija je zasnovana na reciprocitetu odnosa između pacijenta i njegovih bližnjih, jer kako uzimanje psihoaktivnih supstanci remeti odnos s obitelji, događa se i obrnuto – ako je poremećen odnos s obitelji, potencira se uporaba psihoaktivnih supstanci. Kod pacijenata s kvalitetnom podrškom obitelji ili partnera u tretmanu, olakšano je dostizanje apstinencije i poboljšanje socijalnih odnosa.

Psihosocijalne intervencije za dostizanje društvene reintegracije

U psihosocijalne intervencije koje služe kao pomoć u nastavku liječenja i dostizanju društvene reintegracije spadaju sustav nagrade i kazne te grupe samopoći. Sustav nagrade i kazne (engl. contingency management) odnosi se na niz intervencija koje uključuju konkretne nagrade za pacijente koji dostignu željeno ponašanje. Ovaj pristup temelji se na prepoznavanju i kontroliranju odnosa između ponašanja i njegovih posljedica. Ponašanja koja rezultiraju pozitivnim posljedicama treba ponavljati, a ona s negativnim posljedicama smanjivati ili napuštati. Primjenjivanje sustava nagrade i kazne zasnovano je na pretpostavci da je zloporaba droga naučeno ponašanje koje farmakološkim učinkom droge te socijalnim i drugim učincima potiče neželjeni stil života. Shodno tome, ovaj pristup u terapijske svrhe uključuje određivanje cilja (npr. apstinencija, dolaženje na savjetovanje, suradljivost s uzimanjem lijekova što se pažljivo prati) te kaznu za neodgovarajuće ponašanje koja se primjenjuje kada se ne dostigne dogovoreni cilj tretmana.

Grupe samopomoći su dragovoljne neprofitne organizacije u kojima se susreću osobe koje raspravljaju, iznose i dijele svoja iskustva o problemima poput alkohola, droga i drugih ovisnosti. One su osnovane od pacijenata, orijentirane su k apstinenciji, pružaju materijalnu pomoć i emocionalnu podršku, zastupaju ideologiju i sustav vrijednosti pomoću kojih članovi mogu pronaći smisao vlastitog postojanja. Najpoznatiji primjeri u Hrvatskoj jesu Klubovi liječenih alkoholičara (KLA) koje je još 1964. godine utemeljio prof. dr. sc. Vladimir Hudolin, prilagodivši tadašnjim društvenim prilikama Anonimne alkoholičare (AA) koji su u sebi sadržavali religijsku doktrinu. Grupe samopomoći koriste se u radu s pacijentima, ali i njihovim članovima obitelji.

Zaključak

Psihosocijalne intervencije predstavljaju važan dio procesa liječenja i oporavka od ovisnosti. Danas su u širokoj uporabi liječenja ovisnosti o alkoholu i kanabisu, te su ključne intervencije u liječenju ovisnosti o kokainu i metamfetaminima, budući još uvijek nema učinkovitog farmakoterapijskog tretmana. Supstitucijsko liječenje u kombinaciji sa psihosocijalnim intervencijama najčešći je oblik liječenja opijatske ovisnosti u Europi. Psihosocijalne intervencije ovisnicima mogu pomoći u razumijevanju problema i donošenju odluke za promjenom, koja uključuje praćenje programa liječenja i učvršćivanje u ispunjavanju planiranih ciljeva. One, također, mogu igrati važnu ulogu u podršci članova obitelji i stvaranju mreže kojom se nastoji pomoći u olakšavanju procesa oporavka.