Opsesivno-kompulzivni poremećaj

Što je to opsesivno-kompulzivni poremećaj?

Opsesije su mentalni događaji koji se javljaju u obliku nametajućih misli, osjećaja ili ideja, dok se kompulzije odnose na ponašanje pri kojem se ne može kontrolirati ponavljanje određenih radnji (brojanje, provjeravanje, izbjegavanje). Kad se radi o opsesivno-kompulzivnom poremećaju, oboljela osoba može patiti od opsesija ili kompulzija, a može istovremeno imati i obje komponente ovog poremećaja.

Kompulzivne radnje obično nastaju kao reakcija na opsesivne misli s ciljem redukcije anksioznosti. Primjerice, ako osoba vanjski svijet doživljava izvorom zaraze i pri tome razvije strah od dobivanja zarazne bolesti, kompulzivnom radnjom opetovanog pranja ruku će pokušati smanjiti napetost povezanu s mogućnošću da se zarazi. Iako kompulzivne radnje u osnovi jesu pokušaj smanjenja anksioznosti, rezultat je često sasvim suprotan pa je one mogu još dodatno pojačati. Zbog ovoga se razvije začarani krug iz kojeg osoba teško izlazi bez stručne pomoći.

Učestalost opsesivno-kompulzivnog poremećaja

Opsesivno-kompulzivni poremećaj je jedan od češćih psihijatrijskih poremećaja s učestalošću u populaciji od 2 do 3 posto. U odrasloj dobi muškarci i žene su podjednako zahvaćeni, dok se u adolescenciji češće javlja kod dječaka. Obično se javlja u dobi od 20 godina, diskretno ranije kod muškaraca nego kod žena, a rjeđe u vrlo ranom životnom periodu ili poslije 35. godine života.

Opsesivno-kompulzivni poremećaj se nerijetko razvija uz druge psihijatrijske bolesti, najčešće uz depresivni poremećaj i socijalnu fobiju, a može se javiti istovremeno i s alkoholizmom, generaliziranim anksioznim poremećajem, specifičnim fobijama, paničnim poremećajem, poremećajima prehrane i poremećajima ličnosti. Kod jednog dijela pacijenata s ovim poremećajem (20-30 posto) u povijesti bolesti su opisani tikovi.

Postoji svojevrsna sličnost između opsesivno-kompulzivnog poremećaja i opsesivno-kompulzivnog poremećaja ličnosti, no ova se dva poremećaja ipak mogu jasno razlikovati. Kod opsesivno-kompulzivnog poremećaja ličnosti radi se o naglašenim crtama ličnosti gdje osoba poklanja preveliku pažnju detaljima i teži perfekcionizmu, no sklonost ovakvom ponašanju ne remeti bitno njeno svakodnevno funkcioniranje te se ne razvijaju kompulzivne radnje.

Uzroci nastanka opsesivno-kompulzivnog poremećaja

Ne postoji jasan uzrok koji dovodi do ovog poremećaja, ali možemo govoriti o rizičnim čimbenicima koji su s njim povezani. Važniji među njima su genetika, poremećaj neuroprijenosnika te psihosocijani čimbenici koji uključuju kvalitetu odnosa u ranom razvoju, usvojene obrasce ponašanja i izlaganje stresorima. Studije pokazuju da bliski srodnici (braća, sestre, djeca) oboljelih osoba imaju znatno veći rizik za razvijanje ovog poremećaja. Rizik je utoliko veći ukoliko je oboljeli opsesivno-kompulzivni poremećaj razvio još u djetinjstvu ili adolescenciji.

Istraživanja neuroprijenosnika ukazuju na mogućnost da poremećaj u regulaciji serotonina može imati veze s razvojem ovog poremećaja. U prilog ovome govori i činjenica da se u njegovom liječenju dobar rezultat postiže s lijekovima koji povećavaju razinu serotonina. U stručnoj literaturi se razvoj simptoma opsesivno-kompulzivnog poremećaja često povezuje s lošim međuljudskim odnosima unutar obitelji i neadekvatnom brigom roditelja za dijete, kao i s izlaganjem raznim stresorima. Ako je osoba u djetinjstvu bila izložena psihičkom ili fizičkom zlostavljanju, imat će veći rizik za razvoj opsesivno-kompulzivnog poremećaja. Trudnoća i rođenje djeteta, kao pozitivni stresori, također mogu biti okidač za intenziviranje simptoma.

Simptomi i klinička slika

Glavno obilježje opsesivno-kompulzivnog poremećaja su opsesije i kompulzije, najčešće u kombinaciji jednih s drugima. Opsesije su misli, osjećaji i ideje kojima se pacijent ne može oduprijeti, a istovremeno ga čine tjeskobnim. Kompulzije su svojevrsni odgovor na opsesije i pokušaj da se smanji tjeskoba. Iako je svjestan nesvrsishodnosti ovih radnji, pacijent ih ne može kontrolirati. Najčešće opsesije povezane s opsesivno-kompulzivnim poremećajem su:

• Strah od zaraze – ovakvi pacijenti pate od intenzivnog straha da će u kontaktu s vanjskim svijetom oboljeti od neke zarazne bolesti. Zbog toga učestalo peru ruke, ponekad do te mjere da površinski sloj kože bude oštećen. U eksrtemnim situacijama zbog ovog straha uopće ne izlaze iz svojih stanova.
• Patološka sumnja – pacijenti koji razviju patološku sumnju skloni su sve provjeravti više puta jer je ova sumnja često povezana sa strahom od prijeteće opasnosti. Primjerice, osoba će se vratiti nekoliko puta u stan kako bi provjerila da li je isključila glačalo ili plin.
• Nametajuće misli – u ovom obrascu ponašanja opsesije nisu praćene kompulzijama, a obično se odnose na agresivne ideje ili ideje povezane sa seksualnošću ili nekim tabuom. Primjerice, majka može imati strah da će ozlijediti svoje dijete, no može se javiti i strah od samoozljeđivanja.
• Sklonost simetriji – pacijenti skloni simetriji teže tome da stvari oko njih budu poredane na strogo određen način. Skloni su perfekcionizmu zbog kojeg im jednostavne radnje poput brijanja ili jela mogu trajati satima. Kao odgovor na ovu opsesiju razviju kompulzivne radnje kojima stvari redaju sukladno toj svojoj unutarnjoj potrebi. Primjerice, mogu u trgovini mijenjati raspored proizvoda na polici jer im smeta način na koji su složeni.

Treba naglasiti kako se ne može svako provjeravanje proglasiti kompulzijom. Mnogima se, naime, se može dogoditi da se vrate i dva puta provjere jesu li zaključali vrata ili isključili glačalo. Ono što osobu oboljelu od opsesivno-kompulzivnog poremećaja razlikuje od ovakvog bezazlenog provjeravanja jesu sljedeće činjenice:

• oboljeli se ne mogu oduprijeti ovim opsesivnim mislima i kompulzivnim radnjama iako su svjesni njihove iracionalnosti
• na ovakve aktivnosti troše najmanje jedan sat dnevno
• bavljenje opsesivnim mislima i kompulzivnim radnjama bitno narušava njihovo svakodnevno funkcioniranje

Liječenje opsesivno-kompulzivnog poremećaja

U liječenju se koriste lijekovi i psihoterapija, a najbolji rezultati postižu se kombinacijom ova dva pristupa. Kako se opsesivno-kompulzivni poremećaj često javlja istovremeno s drugim psihičkim bolestima, kod izbora načina liječenja treba uzeti u obzir i taj drugi poremećaj i njegove simptome.

Lijekovi iz skupine antidepresiva su se pokazali učinkovitim u reduciranju simptoma opsesivno-kompulzivnog poremećaja. Danas se najčešće koriste inhibitori ponovne pohrane serotonina (SSRI). Ukoliko se ne postigne dobar rezultat s antidepresivima, kao druga linija terapije u obzir dolaze i antipsihotici. Kada se terapija jednom uvede, važno je ne prekidati je naglo i bez dogovora s liječnikom, budući da nagli prekid uzimanja lijeka može pogoršati simptome ovog poremećaja.

Od psihoterapijskih pristupa najboljom se pokazala kognitivno-bihevioralna terapija i to metoda izlaganja i prevencije odgovora. U ovom postupku pacijenta se izlaže situaciji koja ga čini opsesivnim i istovremeno se traži od njega da se suzdrži od kompulzivne radnje koju bi inače u toj situaciji izvodio. Ako pacijent, recimo, pati od straha da će se zaraziti i opsesivnog pranja ruku, zamoli ga se da dodirne vrata u nekom javnom prostoru te da nakon toga pokuša ne oprati ruke. Ukoliko pacijent izdrži ovu situaciju, tjeskoba će postupno sama nestati ili će se reducirati. Na ovaj način pacijenti uče da im ne trebaju rituali kako bi se riješili tjeskobe te da donekle mogu imati kontrolu nad svojim smetnjama. Studije pokazuju da se ovom metodom na neki način mozak "utrenira" na novi obrazac ponašanja, što dovodi do redukcije simptoma.

Zaključak

Svim osobama koje prepoznaju simptome opsesivno-kompulzivnog poremećaja se savjetuje konzultacija sa stručnjacima. Rješavanje problema na svoju ruku se ne preporučuje jer se situacija može dodatno pogoršati. Iako opsesivno-kompulzivni poremećaj ima kronični tijek i traži dugotrajno liječenje, adekvatnim terapijskim pristupom tegobe pacijenata se mogu znatno umanjiti.