Psihoterapijski tretman djece i adolescenata

Dijete u psihoterapijskoj intervenciji

Djeca rijetko samostalno traže psihoterapijski tretman. Najčešće budu dovedena kad netko iz obitelji, a ponekad nastavnik ili pedijatar, primijete neku promjenu ili poremećaj. Velik dio djece vjeruje da su odvedena na tretman za kaznu zbog lošeg ponašanja. Upravo zato na početku terapijskog procesa treba pronaći način kako ih motivirati za sudjelovanje. Kod djece se težnja za promjenom ne odnosi na mijenjanje vlastitog intrapsihičkog funkcioniranja, nego je usmjerena na mijenjanje prezahtjevne okoline. Roditelji takve djece su uglavnom preplavljeni različitim osjećajima u vezi vlastitog djeteta i njegovih smetnji, stoga i njima treba pomoći nositi se s njima. Treba umanjiti strahove ili ljutnju, ako su prisutni, te privoljeti roditelje za suradnju i učiniti ih osjetljivijima za djetetove potrebe.

Odlučivanje o psihoterapijskoj intervenciji za određeno dijete uključuje procjenu djetetove dobi, razvojnog stupnja, tipa problema i načina komunikacije. Koju god kombinaciju tehnika terapeut odabrao u psihoterapiji, naglasak uvijek treba biti na odnosu između djeteta i terapeuta. Sam odnos često je primarni, ako ne i isključivi dio psihoterapije. U početku većine psihoterapija, neovisno o pacijentovoj dobi i prirodi terapijske intervencije, glavni terapijski učinci se prema opažanjima samih pacijenata postižu kroz podršku koju osjećaju uz pouzdanog i suosjećajnog terapeuta. Terapeut treba pružiti sigurno okruženje i povjerljiv odnos u kojem se sluša, izražava suosjećanje i rješavaju djetetovi problemi.

Vrste psihoterapijskih pristupa

Od ustaljenih psihoterapijskih usmjerenja različito su zastupljeni psihodinamski, sistemski, kognitivno-bihevioralni ili suportivni, a najčešće je riječ o njihovoj kombinaciji. Suportivna psihoterapija je, primjerice, posebno korisna dobro prilagođenim mladim osobama kako bi se što lakše nosili s emocionalnim previranjima potaknutim nekom kriznom situacijom. U središtu zanimanja sistemskih psihoterapeuta su pak čitave obitelji. Njihova osnovna ideja temeljena je na konceptu obiteljskog funkcioniranja kao zasebnog samoregulirajućeg otvorenog sustava koji posjeduje svoju jedinstvenu povijest i strukturu.

U psihoanalitički orijentiranim psihoterapijama nastoji se postići poboljšanje izlaganjem i rješavanjem potisnutih konflikata. Kroz princip samorazumijevanja pokušava se razvijanjem prikladnih vještina rješavanja konflikta djetetu omogućiti zadovoljavajuće funkcioniranje. To nije nimalo jednostavno jer djeca imaju ograničene kapacitete za samopromatranje, uz izuzetak neke opsesivne djece koja po ovoj sposobnosti podsjećaju na odrasle osobe.

Kognitivno-bihevioralna terapija je kombinacija bihevioralne terapije i kognitivne psihologije koja pokušava utjecati na proces mišljenja mijenjajući pogrešne predodžbe. U kognitivno-bihevioralnom terapijskom pristupu se traže drugačiji i kvalitetniji načini razmišljanja, odnosno nošenja s problematičnim situacijama. Individualna psihoterapija može se odvijati u kombinaciji s obiteljskom terapijom, grupnom terapijom i, kada je indicirano, psihofarmacima.

Način rada s djecom

Regresivni načini komunikacije i ponašanja mogu biti iscrpljujući za dječje terapeute. Tipično motorički orijentirana, djeca zahtijevaju visoku razinu fizičke izdržljivosti koja nije značajan čimbenik u terapiji odraslih. Pritisci okoline na terapeute su također općenito veći u radu s djecom nego u radu s odraslima.

U psihoterapijskom radu s djecom treba biti kreativan. Iako djeca posjeduju manje kvaliteta koje se općenito smatraju poželjnima u terapiji, u prednosti su zbog aktivnih snaga razvoja odnosno sazrijevanja. Povijest dječje i adolescentne psihoterapije ispunjena je naporima da se iskoriste ove snage, a da se umanje nepovoljni aspekti, a važan pomak čini prepoznavanje važnosti igre u terapiji.