Hashimotov tireoiditis

Autoimuna upala u Hashimotovom tireoiditisu

Upala u Hashimotovom tireoiditisu je autoimunog uzroka što znači da tijelo stanicama imunološkog sustava djeluje protiv vlastitih stanica štitnjače. Taj mehanizam odražava se i u drugom nazivu za Hashimotov tireoiditis - kronični limfocitni tireoiditis.

Upalno zbivanje je obično blago i vrlo postupno napreduje. U početku karakteriziraju ga samo prisutnost protutijela na štitnjaču u krvi ili se može prepoznati prema promjenama ultrazvučne slike štitnjače. Dugoročno Hashimotov tireoiditis može izazvati slabljenje funkcije odnosno trajan nedostatak lučenja hormona štitnjače - hipotireozu. Nekad mehanizam upale može djelovati na način da u kraćem razdoblju dolazi do pojačanog otpuštanja hormona štitnjače (tireotoksikoza) zbog destrukcije stanica štitnjače, a tek nakon toga slijedi oslabljeni rad štitnjače (hipotireoza). Za Hashimotov tireoiditis značajna je obiteljska sklonost, češći je u žena srednje dobi, ali može se javiti bilo kada. Povezan je s pojavom drugih autoimunih poremećaja poput reumatoidnog atritisa, celijakije, vitiliga ili tipa 1 šećerne bolesti.

Simptomi Hashimotovog tireoiditisa

Simptomi Hashimotovog tireoiditisa usko su vezani s razvojem poremećaja hormona štitnjače, ali nisu specifični. Nekad simptoma uopće nema, a nekad se javljaju simptomi koji se ne razlikuju od tegoba koje često prate ljudsku svakodnevnicu i koje ne moraju biti posljedica bolesti. Najčešće su to umor, iscrpljenost, debljanje, zatvor, loše raspoloženje, smetnje koncentracije i pamćenja, suha koža i kosa, lomljivi nokti… Kada se ti simptomi javljaju pojedinačno obično nisu posljedica poremećaja rada štitnjače, a jedini način da se povežu sa štitnjačom je provjeriti hormone u krvi.

Dijagnoza Hashimotovog tireoiditisa

Kod oslabljenog lučenja hormona štitnjače prvo laboratorijsko odstupanje je porast tireotropina (TSH), hormona hipofize koji upravlja radom štitnjače, a tek nakon toga dolazi i do pada hormona štitnjače koji se mjeri kao slobodni tiroksin (FT4) u krvi. U racionalnom dijagnostičkom pristupu kod sumnje na Hashimotov tireoiditis dovoljno je najprije odrediti samo TSH. Ako je TSH blaže povišen, mjerenje treba svakako ponoviti kako bi se ta povišena razina potvrdila. Mjerenje treba učiniti kada osoba nema akutnu bolest jer to isto može neizravno i privremeno utjecati na razinu TSH.

Antitijela na štitnjaču ima smisla mjeriti tek kao potvrdu autoimunog uzroka – Hashimotovog tireoiditisa nakon već laboratorijski utvrđenog poremećaja hormona štitnjače. Međutim, sa širokom dostupnošću dijagnostičkih pretraga danas se Hashimotov tireoiditis često otkriva i prije nego je uzrokovao poremećaj hormona. Primjerice, ako se provjeravaju i izmjere povišena antitijela na štitnjaču iako je funkcija štitnjače uredna (TSH normalan), sugerira se dijagnoza Hashimotovog tireoiditisa. Slično je i kod pretrage štitnjače ultrazvukom. Ultrazvuk nije nužno raditi ako nema jasnih lokalnih tegoba odnosno uvećanih tvorbi na vratu, ali se pacijenti na njega upućuju zbog raznih razloga. Ultrazvukom se mogu vidjeti promjene strukture štitnjače koje također odgovaraju dijagnozi Hashimotovog tireoiditisa. U oba slučaja – ako je dijagnoza Hashimotovog tireoiditisa postavljena samo prema povišenim protutijelima ili prema ultrazvučnim promjenama – ta dijagnoza nema neposrednog kliničkog značenja. Ona upućuje samo na sklonost i povećani rizik za razvoj poremećenog rada štitnjače, ali ne može predvidjeti hoće li se i kada to stvarno dogoditi.

Liječenje Hashimotovog tireoiditisa

Suvremena medicina zasad još nema mogućnosti djelovati na autoimunu upalu štitnjače - ne može je spriječiti ili joj promijeniti tijek. Uspješno i jednostavno međutim liječi hipotireozu kao posljedicu te autoimune upale. U liječenju se primjenjuje nadomjesna hormonska terapija levotiroksinom u tabletama. Odluka treba li se započeti liječenje ovisi o tome koliki je nedostatak hormona štitnjače. Ako je došlo ne samo do porasta TSH već je i FT4 nizak, to ukazuje na jasnu hipotireozu. U tom slučaju nadomjesna terapija se mora uvesti neovisno o tome jesu li prisutni simptomi kako bi se spriječile dugoročne komplikacije. Kad se radi o blažem obliku - samo porastu TSH koji još nazivamo subklinička hipotireoza, odluka o liječenju je individualna. Obično se u početku ta odluka odgodi kako bi se potvrdilo da je TSH trajno povišen, a daljnji postupak ovisi o visini porasta TSH, prisutnosti simptoma odnosno životnom razdoblju. U starijih osoba mora se uzeti u obzir da su razine TSH fiziološki očekivano više. S druge strane, u trudnoći majka mora imati dovoljno hormona ne samo za sebe već i za uredan razvoj ploda pa će poželjna razina TSH biti niža i odluka o uvođenju levotiroksina brža.

Nadomjesna terapija provodi se postupnom prilagodbom doze levotiroksina s ciljem postizanja urednih razina TSH. Liječnik dozu određuje uzimajući u obzir tjelesnu masu, ali i opće stanje pacijenta pa će uvođenje terapije biti sporije kod osoba starije dobi odnosno sa srčanožilnim bolestima. Kod mlađih osoba ta ograničenja nisu potrebna.Liječenje je u načelu doživotno, a uz dobru prilagodbu doze levotiroksin nema nuspojava. Važno je redovito i pravilno uzimati lijek svako jutro natašte barem pola sata prije obroka i drugih lijekova. Također je važno ne uzimati vitaminske i slične preparate koji sadrže biotin jer će to interferirati s rezultatima mjerenja hormona. Ako se poštuju ta pravila, doza lijeka će se uspješno odrediti u nekoliko kontrola između koji je obavezan višetjedni razmak jer se TSH sporo mijenja i treba vremena kako bi se postigao puni učinak određene doze. Potrebna doza levotiroksina će u nekih pacijenata biti niža, u nekih viša, a povećanje doze ne treba shvaćati kao pogoršanje bolesti već kao očekivani tijek liječenja. Nakon određenog trajanja bolesti doza levotiroksina se stabilizira pa su dovoljne samo godišnje kontrole TSH. U trudnoći se doza levotiroksina povećava obično za 20 do 30 %.

Važnost redovitog praćenja funkcije štitnjače

Osobe koje imaju samo pozitivna protutijela ili ultrazvučne promjene štitnjače u smislu Hashimotovog tireoiditisa ne treba liječiti već moraju samo redovito (godišnje) pratiti TSH kako bi se pravovremeno otkrila pojava oslabljene funkcije štitnjače, hipotireoze. Nekad zabrinuti pacijenti uporno povezuju nespecifične simptome s dijagnozom Hashimotovog tireoiditisa iako su hormoni normalizirani levotiroksinom odnosno nisu ni bili promijenjeni. Brojni dokazi zasad upućuju da je poveznica između tih tegoba i Hashimotova tireoiditisa u takvim okolnostima ponajprije slučajna i ne možemo im tražiti ni uzrok niti rješenje samo u štitnjači. Primjerice, kod osoba s neobjašnjivim tegobama obrada štitnjače je češća pa se i češće pronalaze klinički neznačajna odstupanja. Važno je tada dodatno razmotriti druge moguće uzroke tih smetnji, primjerice anemiju, menopauzalne simptome i stres.

Zaključak

Liječnicima su danas dostupni parametri prema kojima mogu dobro procijeniti stanje Hashimotovog tireoiditisa te indicirati liječenje ako je potrebno. Često je zbunjujuće za širu javnost da se Hashimotov tireoiditis i bolesti štitnjače općenito mogu javljati s cijelim spektrom kliničkih slika - od potpunog izostanka do izraženih i vrlo raznolikih tegoba. Velika većina pacijenata se s tom dijagnozom uspješno nosi bez ograničenja u svakodnevnom životu, tek uz manje prilagodbe životnih navika. Rijetki su, ali znaju biti glasni oni koji šire priče o Hashimotovom tireoiditisu kao bolesti koja im je značajno promijenila ili čak zagorčala život. Osobe s dijagnozom Hashimotovog tireoiditisa trebaju biti oprezne prema takvim sugestijama i ne bi ih smjele olako prihvatiti bez obzira što su široko dostupne i popularne. Iz medicinske perspektive, takvi problemi su najčešće uzrokovani drugim razlozima i nemaju veze sa štitnjačom. Sa svim pitanjima i nedoumicama treba se obratiti endokrinologu koji će razjasniti što treba znati o pristupu bolesti te propisati liječenje ako bude potrebno. Kad bolest uđe u stabilno stanje, dovoljne će biti samo rutinske kontrole obiteljskog liječnika.

NPS-HR-NP-00169