Kronične komplikacije šećerne bolesti

Rizik od komplikacija

Šećerna bolest (lat. diabetes mellitus) je najzastupljeniji metabolički poremećaj u populaciji srednje i starije životne dobi. Prema podacima udruge International Diabetes Federation, u 2019. godini 463 milijuna odraslih osoba u dobi od 20 do 79 godina bolovalo je od šećerne bolesti, a predviđa se da će ta brojka oboljelih do 2045. godine narasti na 700 milijuna na globalnoj razini. Iste godine, 1 od 5 osoba starijih od 65 godina bolovalo je od šećerne bolesti. Važno je napomenuti da čak jedna od dvije osobe ne zna da boluje od šećerne bolesti.

Prema podacima iz registra CroDiab, u Republici Hrvatskoj 2019. godine od šećerne je bolesti bolovalo 315.298 osoba. Ranija istraživanja pokazala su da u Hrvatskoj tek 60 % oboljelih osoba ima postavljenu dijagnozu, tako da se procjenjuje da je ukupan broj oboljelih blizu 500.000.

Rizik od nastanka komplikacija šećerne bolesti raste s duljinom trajanja bolesti, te je najveći u drugoj dekadi. No budući da veliki dio bolesnika ne zna da boluje od šećerne bolesti, mnogo bolesnika ima već razvijene komplikacije kod postavljanja dijagnoze.

Kronične komplikacije šećerne bolesti možemo podijeliti na mikrovaskularne i makrovaskularne, pri čemu prve imaju mnogo veću prevalenciju od drugih. Mikrovaskularne komplikacije uključuju neuropatiju, nefropatiju i retinopatiju, dok se makrovaskularne komplikacije sastoje od kardiovaskularnih bolesti, moždanog udara i bolesti perifernih arterija.

Mikrovaskularne komplikacije

Šećerna bolest je glavni uzrok sljepoće, koja nastupa zbog bolesti mrežnice (retine) poznate kao dijabetička retinopatija. Sljepoća je zadnji stadij progresivne retinopatije i makularnog edema. Dijabetička retinopatija podijeljena je u dvije faze: neproliferativnu i proliferativnu. Neproliferativna faza obilježena je malim proširenjima na krvnim žilama retine (mikroaneurizme) i točkastima krvarenjima. Drugu fazu bolesti, proliferativnu retinopatiju, karakterizira pojava novih krvnih žila u blizini očnog živca. Te nove žile lakše pucaju, što uzrokuje krvarenje, ožiljkasto cijeljenje i u konačnici odvajanje retine i sljepoću. Dugo trajanje šećerne bolesti, uz lošu regulaciju bolesti i povišen krvni tlak, povisuje rizik od nastanka retinopatije.

Šećerna bolest glavni je uzrok terminalne bubrežne bolesti, zatajenja bubrega u sklopu dijabetičke nefropatije. Kao i kod ostalih mikrovaskularnih komplikacija, loša kontrola i dugo trajanje šećerne bolesti glavni su rizici za nastanak nefropatije. Oštećenjem glomerularne membrane postepeno dolazi do albuminurije (izlučivanja albumina u urin). Što je oštećenje veće, tim dolazi do veće razine albumina u urinu. Dijabetička nefropatija obično je povezana s hipertenzijom i smanjenom brzinom glomerularne filtracije. Terminalna bubrežna bolest javlja se mnogo godina kasnije i zahtijeva dijalizu ili transplantaciju bubrega. Optimalna terapija je dobro regulirana šećerna bolest uz strogu regulaciju krvnog tlaka, a postoje i određeni lijekovi koji mogu pomoći u sprečavanju daljnjih oštećenja, nakon što se dijagnosticira mikroalbuminurija.

Šećerna bolest može utjecati na somatski i autonomni živčani sustav u sklopu poremećaja zvanog dijabetička neuropatija. Somatske neuropatije dijele se u dvije široke kategorije: fokalne neuropatije, poput sindroma karpalnog kanala ili paralize peronealnog živca, i difuzne neuropatije odnosno dijabetičke senzomotorne neuropatije, koja je ujedno i najčešći onesposobljavajući poremećaj. To je polineuropatija koja uzrokuje difuzna oštećenja svih perifernih živčanih vlakana, motoričkih, osjetnih i autonomnih. Autonomna neuropatija može uzrokovati posturalnu hipotenziju, povraćanje, proljev, parezu mokraćnog mjehura, impotenciju i nepravlinosti znojenja. Nepravilnosti u srčanom ritmu i produljeni QT-intervali povezani su s povećanim rizikom od iznenadne smrti.

Makrovaskularne komplikacije

Glavni mehanizam nastajanja makrovaskularnih komplikacija je ateroskleroza, koja dovodi do sužavanja arterija. Neregulirana šećerna bolest, uz ostale čimbenike rizika kao što su povišen krvni tlak, dislipidemija, prekomjerna tjelesna masa, dob, pušenje i trajanje šećerne bolesti, značajno doprinose aterosklerotskim promjenama i patogenezi makrovaskularnih komplikacija.

Osim što je šećerna bolest sama po sebi faktor rizika za kardiovaskularne bolesti, povezana je i s većom prevalencijom drugih čimbenika rizika kao što su hipertenzija i dislipidemija. Te komplikacije ne samo da štete bolesniku, već predstavljaju i značajno ekonomsko opterećenje i za bolesnika i zdravstveni proračun. Rizik od srčanog udara višestruko je veći kod dijabetičara u usporedbi s osobama koje ne boluju od šećerne bolesti. Rizik je usporediv s rizikom od srčanog udara u nedijabetičara koji su prethodno imali srčani udar, što sugerira da dijabetes značajno doprinosi dodanom riziku.

Osim koronarne bolesti srca, šećerna bolest također povećava rizik od moždanog udara. Prema jednoj metaanalizi, dijabetičari su imali 2,3 puta veći rizik od razvoja ishemijskog moždanog udara i 1,6 puta veći rizik od razvoja hemoragijskog moždanog udara u usporedbi s nedijabetičarima. Šećerna bolest je također povezana s lošijim ishodom i većim stupnjem invaliditeta nakon moždanog udara.

Periferna arterijska bolest česta je makrovaskularna komplikacija u bolesnika sa šećernom bolešću. To je progresivni poremećaj koji karakterizira stenoza i/ili začepljenje velikih i srednjih arterija, osim onih koje opskrbljuju srce (bolest koronarnih arterija) ili mozak (cerebrovaskularna bolest). Periferna arterijska bolest zahvaća donje ekstremitete češće od gornjih ekstremiteta, a može dovesti do ponavljanog umora, osjećaja grča ili boli (intermitentna klaudikacija). Kod bolesnika kojima je dijagnosticirana periferna arterijska bolest, rizik od nastanka ishemijske ulceracije povećava se za više od petinu u 10 godina, dok se rizik kod dijabetičara utrostručuje.

Sindrom dijabetičkog stopala definiran je kao prisutnost ulkusa na stopalu povezanog s neuropatijom, perifernom arterijskom bolešću i infekcijom, a glavni je uzrok amputacije donjih udova.

Važnost prevencije

Najučinkovitiji pristup prevencije makrovaskularnih komplikacija jest višefaktorsko smanjenje faktora rizika: kontrola glikemije, prestanak pušenja, stroga kontrola krvnog tlaka, liječenje dislipidemije i, za sekundarnu prevenciju, uzimanje acetilsalicilne kiseline.

Pravovremena dijagnoza šećerne bolesti svakako je prvi korak u prevenciji komplikacija šećerne bolesti. Stoga, ako ste stariji od 45 godina, imate višak tjelesne težine i povijest šećerne bolesti u obitelji svakako bi bilo preporučljivo periodično kontrolirati vrijednost šećera u krvi kod Vašeg obiteljskog liječnika.

Jednom kada je dijagnoza postavljena, uz medikamentoznu terapiju koju će Vam propisati Vaš liječnik, postoje dvije izuzetno bitne stavke koje značajno doprinose postizanju kontrole nad ovom bolešću, a u praksi vidimo da često izostaju. Zovemo ih temeljnim oblicima liječenja šećerne bolesti, a sastoje se od pridržavanja dijabetičke dijete i redovne tjelesne aktivnosti.

Redovne kontrole kod nadležnog liječnika od izuzetne su važnosti, ne samo radi optimalne regulacije šećerne bolesti, već i radi ranog otkrivanja komplikacija koje, adekvatno liječene, odgađaju daljnji napredak bolesti i omogućavaju izbjegavanje invaliditeta.