Šećerna bolest tip 2

Pored poremećaja metabolizma ugljikohidrata, istovremeno postoji i poremećaj metabolizma masti i bjelančevina. To je kronična, neizlječiva bolest, zahvaća sve dobne skupine i u stalnom je i progresivnom porastu. Danas je u svijetu registrirano oko 460 milijuna dijabetičara, a procjenjuje se da će se do 2045. godine broj povećati na 700 milijuna i to naročito u zemljama u razvoju. Najveći razlog tomu je nezdrav način života, a to prvenstveno uključuje prekomjernu i nezdravu prehranu, debljinu, smanjenu fizičku aktivnost, stres... U Hrvatskoj je danas registrirano preko 300 000 dijabetičara, a smatra se da ih ima gotovo dvostruko više, a da to i ne znaju.

Podjela šećerne bolesti

Šećerna bolest se dijeli na dva tipa: tip 1 (koji nastaje uslijed nedostatka inzulina - hormona kojeg luče beta-stanice gušterače i koji je neophodan za normalan ulazak i metabolizam glukoze u stanicama) i tip 2 (u čijem nastanku igra ulogu i smanjena osjetljivost stanica na inzulin i neadekvatno lučenje inzulina iz gušterače). Pored ova dva tipa, manje su zastupljeni i drugi specifični tipovi šećerne bolesti: uzrokovana kroničnim bolestima gušterače, provocirana uzimanjem nekih lijekova, šećerna bolest u sklopu nekih genetskih sindroma, šećerna bolest u trudnoći... Tip 2 se javlja u više od 90% osoba sa šećernom bolešću. Javlja se uglavnom u odrasloj populaciji, u dobi iznad 40 godina učestalost raste, ali nažalost zbog nezdravog načina života, sve se češće javlja i u mlađih, posebno pretilih osoba.

Zašto nastaje dijabetes tip 2?

U nastanku šećerne bolesti tipa 2 postoji najčešće dvostruki poremećaj. Prvi je smanjenje inzulinskih receptora u stanicama i nemogućnost inzulina da transportira glukozu u stanice (inzulinska rezistencija), i to naročito u stanicama masnog tkiva, jetre, skeletnih mišića. Inzulinska rezistencija remeti normalan ulazak glukoze u stanice, a utiče i na povećano stvaranje glukoze u jetri. Inzulinska rezistencija je dijelom genetski poremećaj, ali i vanjski čimbenici, kao što su debljina, povećana koncentracija slobodnih masnih kiselina u krvi, smanjena tjelesna aktivnost, starija životna dob... doprinose njezinom razvoju. Tako nastaje porast koncentracije glukoze u krvi, i zbog toga gušterača počinje lučiti veće količine inzulina kako bi pojačala ulazak glukoze u stanice, što u početku djelomično rješava problem suviška glukoze u krvi i taj period nazivamo oštećenom tolerancijom za glukozu. Kako u stanicama i dalje postoji inzulinska rezistencija, tako proces dalje ide u krug sa sve većim lučenjem inzulina, gušterača se vremenom iscrpljuje i lučenje inzulina se smanjuje, što u konačnici ima nastanak šećerne bolesti.

Simptomi šećerne bolesti

Simptomi bolesti obično se javljaju postupno, u blažem obliku, tako da obično prođe dosta vremena (ponekad i po nekoliko godina), prije nego što se dijagnosticira šećerna bolest, pa su, nažalost, ponekad istovremeno sa dijagnosticiranjem , već razvijene i sve komplikacije šećerne bolesti. Smetnje se mogu javiti u obliku žeđi ili pospanosti nakon obilnijih obroka, učestalijim mokrenjem, stalno izraženom glađu. Nisu rijetki niti znakovi hipoglikemije (niske razine glukoze u krvi) - izrazito pojačana glad, preznojavanje, drhtanje, nesvjestice. Može se javiti i umjeren gubitak na težini, iako je većina bolesnika uglavnom pretila, smetnje vida, koncentracije, učestale infekcije, ranice po tijelu - najčešće nogama... U velikog broja osoba, šećerna bolest tip 2 se otkriva sasvim slučajno, tijekom obrade zbog nekih drugih bolesti.

Komplikacije šećerne bolesti

Komplikacije šećerne bolesti javljaju se kao posljedica kraćeg ili dužeg perioda nereguliranog šećera u krvi. Dijelimo ih u akutne i kronične.

Akutne komplikacije

Akutne komplikacije nastaju brzo i naglo i ako se brzo i adekvatno ne reagira, predstavljaju opasnost po život. U akutne komplikacije spadaju hipoglikemija i hiperglikemija.

Hipoglikemija - niska razina glukoze u krvi

Do hipoglikemije dolazi u situacijama kad u krvi ima inzulina u suvišku, a premalo glukoze (kod davanja većih doza inzulina ili tableta, smanjenih obroka ili preskakanja obroka, uzimanja alkohola, pretjerane fizičke aktivnosti, a da prethodno nije uzet dodatni obrok, kod dijabetičara s oštećenim bubrezima i jetrom...). Simptomi se najčešća javljaju kada je koncentracija glukoze u krvi ispod 3 mmol/L. Bolesnici imaju izrazito pojačanu glad, znojenje, drhtavicu, bljedilo, nesvjesticu, vrtoglavicu, pojačan rad srca, a ako glukoza u krvi i dalje pada, simptomi se pojačavaju, do agresivnog i neprikladnog ponašanja, smetnji vida i koncentracije, poremećaja svijesti, sve do kome. Liječenje se sastoji u brzom uzimanju obroka ili koncentriranog šećera na usta, a ako to bolesnik nije u stanju, injiciranjem injekcije glukagona u mišić ili otopina koncentrirane glukoze venskim putem.

Hiperglikemija - izrazito povišene vrijednosti glukoze u krvi.

Nastaje kada zbog apsolutnog ili relativnog nedostatka inzulina, glukoza ne može ući u stanice, te se nagomilava u krvi do vrlo visokih vrijednosti. Stanice ne mogu koristiti glukozu za svoj uobičajeni put metabolizma i "gladuju", metabolizam u stanicama odvija se "neprirodnim" putovima, koristeći masti, a ne glukozu, što rezultira stvaranjem štetnih produkata, poremećajem metabolizma vode i minerala. Izrazito visoke vrijednosti šećera u krvi, dehidracija i nagomilavanje štetnih produkata razgradnje masti dovode do daljnjih poremećaja, često i do kome, ugrožavajući život bolesnika.

Kronične komplikacije

Kronične komplikacije javljaju se nakon dužeg vremenskog perioda neregulirane šećerne bolesti. Kao posljedica patološkog djelovanja hiperglikemije na krvne žile nastaje difuzno progresivno sužavanje malih krvnih žila (mikroangiopatija) i velikih krvnih žila (makroangiopatija) . Najčešće mikroangiopatske promjene javljaju se na oku, bubrezima, probavnom traktu, živcima, a makroangiopatske na srcu, mozgu, krvnim žilama nogu.

Makroangiopatija

Makroangiopatiju karakteriziraju aterosklerotske promjene (stvaranje masnih naslaga) na stjenkama krvnih žila. Njezinom nastanku pogoduju, pored visokog šećera u krvi, i povišene vrijednosti masnoća u krvi, koje su gotovo redoviti pratilac neregulirane šećerne bolesti. Ateroskleroza sužava krvne žile, dovodi do smanjenog protoka krvi, što smanjuje dovod krvi u tkiva i organe, uzrokujući određene bolesti zahvaćenih organa. Zahvaćajući krvne žile srca, dovodi do angine pectoris i srčanog infarkta, a do moždanog udara ako su zahvaćene krvne žile mozga. Osobe sa šećernom bolešću 2-4 puta češće obolijevaju od infarkta, 4-10 puta češće od moždanog udara, nego osobe bez šećerne bolesti, a gotovo 80% dijabetičara umire od kardiovaskularnih komplikacija. Osobe sa šećernom bolešću imaju 2-3 puta veću smrtnost u odnosu na zdravu populaciju. Makroangiopatija krvnih žila nogu dovodi do smanjene cirkulacije u nogama, što dovodi do učestalog stvaranja rana koje teško zacjeljuju, gangrena, koje u velikom broju završavaju amputacijama donjih udova, i koje su 15-40 puta češće u dijabetičara, nego u nedijabetičara.

Mikroangiopatija

Mikroangiopatske promjene na očima dovode do dijabetičke retinopatije - promjena na krvnim žilama očnog dna. Zbog oštećenja stjenke krvnih žila javljaju se mikroaneurizme - sitna vrećasta proširenja krvnih žila koja propuštaju tekućinu, te se stvaraju eksudati, ili prskaju i stvaraju sitna krvarenja. Ovaj period nazivamo neproliferativna retinopatija, kada još ne mora postojati oštećenje vida. Daljnje pogoršanje dovodi do stvaranja novih krvnih žila koje su još osjetljivije i sklonije jačem krvarenju, i propuštanju tekućine, što dovodi do pogoršanja vida, a onda do krvarenja u staklastom tijelu oka i odignuća (ablacije) mrežnice, što dovodi do sljepoće. Edem žute pjege oka (makula lutea) dovodi do iskrivljenosti slike,zamagljenja slike, oslabljenog noćnog vida. Kod dijabetičara se mrena (katarakta) javlja puno češće i ranije nego kod nedijabetičara. Mikroangiopatske promjene sitnih krvnih žila bubrega dovode do dijabetičke nefropatije. Prvi znak je pojava malih količina albumina u mokraći - mikroalbuminurija, bez drugih znakova bolesti bubrega, a kako bolest dalje napreduje, javlja se sve veća količina proteina u mokraći - makroalbuminurija i proteinurija, a daljnjim napredovanjem bolesti, uz izrazito velike količine proteina u mokraći, porasta tlaka, dolazi i do zatajenja bubrežne funkcije, koja je oko 5 puta češća kod osoba sa šećernom bolešću. Promjene na sitnim krvnim žilama koje ishranjuju živce, dovode do oštećenja živaca, pa se kao komplikacija javljaju neuropatije na bilo kojem dijelu živčanog sustava. Najčešće su zahvaćeni živci nogu, pa se javlja trnjenje, bockanje, bolovi, grčevi, hladnoća ili toplina nogu, smanjenje osjetljivosti, što dovodi do lakših povređivanja i stvaranja rana, koje su jako podložne infekcijama.

Promjene na živčanom sustavu probavnog trakta dovode do niza smetnji, počevši od mučnine, nadutosti, bolova u trbuhu, proljeva, zatvora, te neadekvatne resorpcije hrane iz probavnog trakta, a samim time i daljnjih oscilacija šećera u krvi. Neuropatija spolnih organa dovodi kod muškaraca do seksualne disfunkcije i impotencije, a kod žena do smanjenja seksualnih želja i bolnog seksualnog odnosa (dispareunija).

Treba spriječiti nastanak komplikacija šećerne bolesti!

Kako bismo spriječili nastanak komplikacija šećerne bolesti, neophodno je što ranije dijagnosticirati šećernu bolest, započeti liječenje, i optimalno regulirati šećer u krvi. U cilju regulacije težimo: da šećer u krvi ujutro pred obrok (na tašte) bude manji od 5,5 mmol/L, da nakon jela (postprandijalno) ne prelazi 7,8. Kao pokazatelj regulacije šećerne bolesti vrlo je važan nalaz koji se zove HbA1c (glikolizirani hemoglobin - to je šećer vezan u crvenim krvnim zrncima) koji nam govori kako se kretao šećer u krvi zadnja 3 mjeseca). Kod dobro regulirane šećerne bolesti HbA1c treba biti manji od 6,5.

Liječenje šećerne bolesti

U liječenju šećerne bolesti postoji pet osnovnih načela: 1. uravnotežena prehrana, 2.tjelesna aktivnost, 3. edukacija bolesnika, 4. samokontrola glukoze u krvi i mokraći, 5. lijekovi za liječenje šećerne bolesti o čemu ćemo pisati u sljedećem nastavku.