Kriteriji za primjenu druge linije liječenja su:
U ovu grupu liječenja ubraja se monoklonalno antitijelo natalizumab i citostatici novantron i ciklofosfamid.
Novantron se u nas ne primjenjuje jer nije registriran za liječenje multiple skleroze ili za liječenje autoimunih bolesti.
Natalizumab je monoklonsko antitijelo koje je specijalno dizajnirano za liječenje multiple skleroze. To se antitijelo veže na receptore limfocita i sprječava njihovo vezanje na endotel krvnih žila mozga te njihov ulazak u središnji živčani sustav. Na taj način se sprečavaju demijelinizacijska oštećenja središnjeg živčanog sustava. Učinkovitost natalizumaba u prevenciji relapsa je oko 70%. U liječenje se uključuju bolesnici s maksimalnim EDSS-om 5,0.
U liječenju sekundarno progresivnog, dakle degenerativnog tijeka bolesti, u svijetu se koristi novantron s umjerenim uspjehom.
Autologna transplantacija matičnih stanica također je postupak koji se još ispituje i procjenjuje. Postupak se sastoji u snažnoj imunosupresiji, koja dovodi do nestajanja bijelih krvnih stanica u oboljelog od multiple skleroze. Poticanjem stvaranja novih limfocita nastaju stanice koje ne napadaju vlastito tkivo. Nastaje rekonstitucija imunološkog sustava. Postupak u kasnijoj fazi bolesti ne sprječava progresiju bolesti, jer degenerativna faza bolesti nakon kraće remisije napreduje dalje. U ranijoj upalnoj fazi bolesti može se zaustaviti patološki proces, no rezultati liječenja se još uvijek procjenjuju.
U ovoj fazi bolesti liječenje je usmjereno prema ublažavanju simptoma koji prate osnovnu bolest.
Simptomatsko liječenje multiple skleroze usmjereno je na smirivanje simptoma koji prate neurološke poremećaje. Spastičnost, bol, otežan hod, dekubitusi, poremećaji govora i gutanja, poremećaji raspoloženja i kognitivnih funkcija koji se javljaju u bolesnika s multiplom sklerozom zahtijevaju multidisciplinarni terapijski pristup. Vrlo važan oblik liječenja u svim fazama je provođenje fizikalne terapije.
Fizikalna terapija može pomoći bolesnicima s blažim simptomima spastičnosti.
Od medikamentozne terapije primjenjuju se spazmolitici, i to baklofen, a ako bolesnik ne reagira na baklofen primjenjuje se tizanidin. Može se primjenjivati i diazepam. Ako monoterapija nije uspješna, može se koristiti i kombinacija prethodno navedenih lijekova. Također se koristiti i dantamakrin, ali i gabapentin.
Kao nuspojave primjene ovih lijekova često se javljaju sedacija i slabost mišića te inkontinencija. U težim oblicima spastičnosti koristi se periferna kemijska blokada botulinum-toksinom tipa A.