Sindrom trenja iliotibijalnog traktusa

Anatomske osobitosti

U gornjem se dijelu preko vanjske međumišićne pregrade traktus hvata za lateralnu liniju bedrene kosti (lat. labium laterale lineae asperae), a u donjem je dijelu slobodan i pomiče se usporedo s pregibanjem koljena. Tako se pri ispruženom koljenu traktus nalazi ispred izbočenja na vanjskom kondilu bedrene kosti, pri 20 do 30 stupnjeva fleksije upravo je iznad njega, dok je u tijeku daljeg pregibanja smješten iza tog izbočenja.

Definicija

Sindrom trenja iliotibijalnog traktusa nastaje tijekom aktivnosti s mnogo ponavljanih kretnji pregibanja i ispružanja koljena (primjeri trčanje nizbrdo i vožnja bicikla) kada može zbog pokretljivosti samog traktusa doći do njegovog struganja o izbočenje na vanjskom kondilu bedrene kosti (lat. epicondylus lateralis) što uzrokuje njegovu iritaciju i dovodi do stvaranja priležeće sluzne vreće (lat. bursa).

Uzroci nastanka

Nastanak sindroma trenja iliotibijalnog traktusa najčešće je vezan za greške u treningu, a među njima valja istaknuti naglu promjenu u intenzitetu, trajanju ili učestalosti treninga, ili pak trčanje po neravnom terenu (osobito često nastaje zbog trčanja uzbrdo/nizbrdo). Od drugih uzroka koje dovode do nastanka sindroma trenja traktusa iliotibijalisa najčešće se spominju anatomska odstupanja i to ona koja dovode do pretjerane i/ili produžene pronacije stopala (to je kretnja pri kojoj se stopalo rotira prema unutra). Naime, u toku pronacije stopala potkoljenica se rotira prema unutra pa, stoga, u slučaju pretjerane i produžene pronacije stopala dolazi i do pretjerane i produžene rotacije potkoljenice prema unutra, a to uzrokuje prekomjerno naprezanje traktusa i posljedično pojačano struganje traktusa o izbočenje na vanjskom kondilu bedrene kosti. Kao mogući uzroci navode se i pretjerana napetost traktusa, pretvrda podloga za trčanje te istrošenost sportske obuće.

Podložnost ozljedi

Sindrom trenja iliotibijalnog traktusa u prvom se redu susreće u trkača i to dugoprugaša, kao i u trkača rekreativaca - joggera. Zbog toga se u sportsko-medicinskoj literaturi često za taj sindrom rabi i naziv koljeno trkača. Osim u trkača, često se susreće u biciklista i skijaša, a nije rijetka pojava u plesača klasičnoga i modernoga baleta. Također nije rijetkost da se sindrom trenja iliotibijalnog traktusa dijagnosticira u tijeku pripremnog razdoblja u sportaša jer tada predominira trčanje kao osnovna aktivnost, a kao potvrda tome jest rezultat istraživanja pojavljivanja ozljeda tijekom dvanaest tjedana dugog bazičnog treninga vojnika-marinaca prema kojem sindrom trenja iliotibijalnog traktusa čini 22,2% svih ozljeda donjeg ekstremiteta.

Simptomi

Osnovni simptom jest bol s vanjske strane koljena iznad zglobne pukotine. Kao i u drugih sindroma prenaprezanja (engl. overuse injuries) bol se pojavljuje postupno i vezana je za sportsku aktivnost. Stoga se u početku bol obično javlja nakon sportske aktivnosti i blagog je intenziteta te nestaje nakon odmora, dok se kasnije bol javlja i tijekom sportske aktivnosti i jačeg je intenziteta te može prisiliti sportaša na prekid sportske aktivnosti. U krajnjem stadiju, bol može ometati i normalni hod pa tada sportaš hoda tako da mu je koljeno stalno ispruženo zbog toga da ne dolazi do struganja traktusa o izbočenje na vanjskom kondilu bedrene kosti.

Samopomoć

Pri pojavi prvih simptoma s vanjske strane koljena sportaš mora istražiti eventualne greške u treningu koje mogu uzrokovati nastanak sindroma trenja iliotibijalnog traktusa i ispraviti ih. Obvezno valja proučiti svoju sportsku obuću (tenisice) i ako je istrošena valja ju odmah promijeniti. Osim toga, valja odmah započeti primjenjivati led na bolno područje (ne izravno na kožu i ne masirati) četiri do pet puta dnevno tijekom desetak minuta. Ukoliko bol ustraje i tijekom daljih sedam do deset dana valja svakako potražiti liječničku pomoć.

Dijagnostika i liječenje

Detaljnim kliničkim pregledom koljena liječnik mora odbaciti sve moguće uzroke pojave bola s vanjske strane koljena, a uočavajući da je mjesto najjače bolnosti s vanjske strane koljena iznad zglobne pukotine na izbočenju vanjskog kandila bedrene kosti postavlja sumnju na sindrom trenja iliotibijalnog traktusa. Nakon kliničkog pregleda uvijek se čine i rendgenske snimke koljena, a katkad se rabi i ultrazvučna pretraga koljena. U novije se vrijeme za dijagnostiku često rabi i magnetska rezonanca. Po postavljanju dijagnoze, od najveće je važnosti da liječnik uoči predisponirajuće čimbenike nastanka sindroma i da ih u suradnji sa sportašem i njegovim trenerom ispravi - primjerice greške u treningu, anatomska odstupanja stopala, sportsku obuću. Ukoliko je bol izraženija i ukoliko je njeno trajanje duže tada je potreban potpuni prestanak sportske aktivnosti u trajanju od 3 do 4 tjedna, a za to vrijeme sportaš može održavati formu tzv. alternativnim treningom - plivanjem i trčanjem u dubokoj vodi bez dodirivanja dna.

Ukoliko bol nije toliko jaka, sportaš može nastaviti svoju sportsku aktivnost u nešto smanjenom opsegu uz obvezatno provođenje vježbi istezanja traktusa iliotibijalisa prije i nakon treninga, kao i uz obvezatnu primjenu leda na bolno područje (ne izravno na kožu i ne masirati) nakon treninga te još 3 do 4 puta dnevno tijekom desetak minuta. Osim vježbi istezanja, od drugih procedura fizikalne terapije često se rabi i terapijski ultrazvuk.

Kirurško je liječenje vrlo rijetko potrebno i to samo u onim slučajevima kada ni nakon dugotrajnog primjereno provedenog neoperacijskog liječenja nije došlo do nestanka bola. Najboljim se pokazao kirurški zahvat u kojem se u visini izbočenja na vanjskom kandilu bedrene kosti poprečno presiječe stražnji dio iliotibijalnog traktusa u dužini od oko 2 cm pa tako nastane defekt u obliku slova V koji smanjuje napetost toga dijela traktusa iliolibijalisa.

Povratak radnim i sportskim aktivnostima

Za blage slučajeve sindroma trenja iliotibijalnog traktusa za povrat pune sportske aktivnosti potrebno je četiri do šest tjedana, dok je za teže slučajeve potrebno i do četiri mjeseca. Nakon provedena kirurškog liječenja potrebna je rehabilitacija u trajanju od 6 do 8 tjedana prije povrata punoj sportskoj aktivnosti.