Pitanja i odgovori

Arhiva postavljenih pitanja

Ovdje se nalazi arhiva dosada postavljenih pitanja te pruženih odgovora.
Ako ne pronađete odgovor, postavite pitanje liječniku ili koristite pretraživač.


Duševne bolesti

Panični poremećaj

Imam 24 godine, završila sam fakultet, imam divnog momka i sada kad bih trebala biti sretna ja se nalazim u jednom jako teškom psihičkom stanju. Od malih nogu sam još u osnovnoj školi znala umisliti sebi svaku bolest o kojoj bih pročitala i o kojoj bi mi netko pričao pa sam završavala panično u hitnoj pomoći. Oduvijek sam bila jako strašljiva, osjećajna i panična. Kada sam otišla u veći, nepoznati grad na fakultet, doživjela sam panične i anksiozne napade, zbog kojih nisam mogla normalno funkcionirati neko vrijeme, živjela sam u stalnom strahu i strepnji, a onda su sami povukli. Živjela sam jako stresan život, pun nervoze, lošeg društva, trauma i tjeskoba, što su moja slaba građa, osjetljivost i panični mozak teško podnosili. Što god mi netko kaže o bilo čemu: o duhovima, bolesti, ja sam u stanju sebi stvoriti tako realne slike u glavi, umislim sve to, da se jako preplašim i u tome doživim sve to tako realno, zbog čega noću nisam mogla spavati ugašenog svjetla. Jako brzo se uvrijedim, za sitnice, sve me dotiče i boli u duši. Posljednjih mjeseci bila sam jako histerična, nervozna, teško sam ulazila u razgovor s roditeljima, dečkom, sve me je nerviralo, stalno sam galamila i histerizirala na sve. Sve mi je smetalo, ovaj mali grad, okruženje, moji, htjela sam da pobjegnem negdje od svega, ali nisam mogla, što je u meni stvaralo razdor, strašan bijes i gnjev, mržnju prema svima, bila sam jako nezadovoljna svojim životom i pod stalnim pritiskom da moram nešto učiniti da ne mogu više ovako, a nisam mogla ništa uraditi. A zatim su mi se pojavili problemi s otežanim disanjem, jednostavno nisam mogla da udahnem zrak do kraja. Bila sam strašno nervozna. Ovo sadašnje moje stanje počelo je prije sedam dana kada sam bila u drugom gradu u posjeti roditeljima mog momka. Bila je to prva posjeta njima, nepoznato okruženje, strani ljudi, umor od puta, neispavanost i stalne nervoze. Znala sam se probuditi jako rano iako kasno legnem, oči mi umorno žude za snom, ali mozak se probudi kao u grču. Znala sam zaplakati za sitnicu, ako bi mi dečko slučajno rekao nešto što mi se ne sviđa i plakala sam ni sama ne znajući što me to toliko boli. Trebali smo ići nazad, ali nas je zadesila financijska kriza i trebali smo čekati još par dana. Ti dani iščekivanja bili su kao u paklu, budila sam se rano (iako nenaspavana) s nervozom u želucu i po cijeli dan kao izgubljena lomila prste, sekirala se, hodala gore-dolje kao luda. Nisam više mogla slušati ničije priče, htjela sam biti sama, sve me je nerviralo. Izašla sam van po ko zna koji put, lomeći se i plačući. Moj dečko je izašao po mene i rekao mi da se ponašam kao luda. Tad me uhvatila strašna nervoza, i u jednom momentu mi se učinilo kao da gubim razum, kao da ću poludjeti, kao da sam u nekom drugom svijetu. Navečer je sve prošlo, ali strah od tog momenta i tog osjećaja ostao je u meni, pratio me je cijelo vrijeme puta, kada sam ponovo to isto doživjela s nekom gorčinom, kao da sve gledam kroz san, kao irealne slike nečega strašnog natprirodnog, odvratnog, jezivog. Nisam mogla jesti, niti sam imala apetit, svaki zalogaj bi mi zastao u grlu, a usta su mi se sušila, pogled kao ukočen (kao da spavam otvorenih očiju). Sve to prati me i sada kad sam kući na sigurnom, među svojim. Strah i pritisak počnu iz želuca i zatim se panično šire po cijelom tijelu, u tim momentima kao da se gubim, kao da više ne mogu razmišljati normalno, pogled kao da mi postaje ukočen i zamišljen i ja više nisam ja. Evo već peti dan od buđenja pa sve dok ne zaspim taj strah me ne popušta, ne mogu se koncentrirati ni na što drugo. Taj strah je utoliko veći što je moja mama već dugo vremena duševni bolesnik (u posljednjih nekoliko godina normalnog, stabilnog stanja) i bojim se da i ja isto ne doživim. Uzimam diazepam, koji me malo smiri, ali nikako ne može da mi ovaj nepoznati strah od ludila i nečeg strašnog izbaci iz glave. Strah me da neću moći ni da se udam ni da zasnujem porodicu, da neću moći biti dobra majka jer imam osjećaj da će me ovo stanje pratiti cijeli život i da ću da poludim uskoro, da ću izgubiti vezu sa stvarnošću i početi umišljati i vidjeti neki nerealni svijet. Kod psihijatra još nisam bila, a želim da odem. Moji me ne shvaćaju, govore da umišljam da mi nije ništa, a ja svaki tren živim kao u paklu, s nesabranim mislima i ogromnim strahom od gubljenja veze sa stvarnošću i ludilom. Ima li za mene pomoći i što da radim?

Prema opisu iz vašeg maila ima dosta elemenata za panični poremećaj. Paralelno, kod vas postoji i problem preosjetljivosti na razini osobnosti i povremeni depresivni periodi. Dodatni problem može biti i strah vezan uz to što ste naveli da je vaša majka kronični duševni bolesnik. Panični poremećaj je medicinski poremećaj, koji spada u skupinu anksioznih poremećaja gdje je vodeći simptom anksioznost, tjeskoba, koja vrlo često bude u formi tjelesnih smetnji. Kada smetnje predstavljaju značajno opterećenje u svakodnevnom funkcioniranju, što je kod vas prisutno, potrebno je javiti se liječniku-psihijatru kako bi se razmotrilo liječenje, koje se sastoji od male doze lijekova (kombinacija antidepresiva i/ili anksiolitika) i/ili psihoterapije. Savjetujem da obavezno obavite razgovor kod psihijatra, koji će pomoći u određivanju terapijskog pristupa koji kod vas osobno treba rezultirati poboljšanjem psihičkog stanja. Važno je za naglasiti da Diazepam, koji ste naveli nije lijek izbora za ovaj tip smetnji, on može biti samo pomoćni lijek, a za određivanje adekvatne terapije potrebno je obaviti detaljan razgovor s psihijatrom kojem ćete, detaljno, kao u ovom mailu, u osobnom kontaktu iznijeti svoju kronologiju smetnji. Vezano uz prognozu paničnog poremećaja, unatoč mogućnosti povratka smetnji kod nekih osoba, u prosjeku je uspješnost liječenja visoka, a izlječenje jedna od realnih mogućnosti, ukoliko uz panični poremećaj ne postoji dodatno još i neki drugi poremećaj kroničnog trajanja, kao što je poremećaj osobnosti.

Dr. sc. Darko Marčinko, dr. med., specijalist psihijatar