Riža (lat. Oryza sativa) je namirnica koja pripada pravim antikvitetima. Podrijetlom je iz jugoistočne Azije. Čini se da se u tom području riža uzgajala već i oko 2 800. godine prije Krista. Od tamo se kultura uzgoja riže brzo proširila na Kinu, zatim u Indiju, Perziju, Mezopotamiju i Egipat. Najvjerojatnije je Aleksandar Veliki bio taj koji je svojim osvajanjima Istoka, prenio ovo dragocjeno "blago" zapadnim civilizacijama. Međutim, danas se smatra da je upravo zahvaljujući arapskom narodu ova namirnica opstala u mediteranskom bazenu i tako se proširila u općoj upotrebi među stanovnicima Sredozemlja. Zapadni dijelovi evropskog kontinenta dugo su vremena ovu namirnicu smatrali rijetkom i egzotičnom biljkom, a njena je cijena u tim područjima bila tako visoka da su si je mogle priuštiti samo bogate obitelji. Tada se riža koristila više kao dijetoterapijska namirnica za liječenje bolesti gastrointestinalnog sustava, nego za svakodnevnu prehranu. Postoje zapisi s kraja dvanaestog i početka trinaestog stoljeća, o uzgajanju riže na imanjima bogatih obitelji, oko samostana i sanatorija (neke vrste ondašnjih lječilišta). Vladala je priča, zapravo prava "fama" o tome da riža predstavlja terapeutsku namirnicu, nutritivno vrlo vrijednu, lako probavljivu i gastronomski tako vrijednu jer omogućuje veliko mnoštvo različitih načina pripreme. Zbog svega toga pojedine su se obitelji ondašnjih vlastela naprosto takmičili u tome da ovu namirnicu uvrste na svoje svakodnevne trpeze.

Krajem petnaestog stoljeća riža se počinje intenzivno uzgajati na području današnje sjeverne Italije i na taj način postaje dostupnija i na područjima uz našu obalu, posebno na onim dijelovima obale koja su razvija trgovinsku razmjenu sa susjednim državicama na Apeninskom poluotoku.

U kolovozu ova biljka dostiže svu svoju zrelost, zrno je spremno za branje tijekom rujna i listopada. Nakon branja, čišćenja i sušenja zrna riže slijede sasvim različite tokove daljnje obrade ovisno o tome kakvu finalnu namirnicu želimo: integralnu-smeđu, poliranu-bijelu, obarenu ili pretkuhanu rižu. Riža se smatra glavnim izvorom polisaharida škroba, ali ona predstavlja i dragocjeni izvor proteina biljnog podrijetla. Osim toga sadrži minerale poput magnezija koji je blagotvoran za čitav niz biokemijskih procesa, a posebno se navodi kao "anti-stresni" mineral. Posebno valja naglasiti sadržaj vitamina B-skupine u riži (B1, B2 i PP). Integralna riža koja nije polirana sadrži oko tri puta više nikotinske kiseline, tiamina, i oko 60% više folne kiseline u odnosu na poliranu bijelu rižu. Stoga se ova namirnica smatra zdravijom. Međutim, moramo naglasiti da se opredjeljujući za bilo koju vrstu riže nikada nećemo prevariti sa nutritivnog, dijetetskog, pa čak i gastronomskog stajališta jer ne postoji riža koja nije zdrava i blagotvorna za cjelokupni naš organizam.

Ta namirnica ima još i tu prednost da ne sadrži gluten, proteinsku frakciju koju nalazimo u pšenici, a odgovorna je za nastanak bolesti koju poznajemo pod nazivom celijakija ili glutenska enteropatija. To je bolest u djece koja se sastoji u nepodnošljivosti glutena.
Rižin se škrob koristi između ostalog,u vrlo velikom opsegu u proizvodnji dječje hrane, a poznat je proizvod i rižin protein. To je proizvod umjetno dobiven u postupku prerade riže, a nutritivno sadrži sve esencijalne aminokiseline, osim triptofana. Ne sadrži ni aminokiselinu cistein, pa se preporuča uzimati zajedno sa mlijekom kako bi se taj nedostatak nadoknadio proteinima mlijeka.

Međutim, riža sadrži esencijalnu, bazičnu aminokiselinu lizin koja predstavlja pravi dragulj među aminokiselinama i znatno povećava dijetoterapijsku vrijednost namirnica u kojima se nalazi.