Prije nego se stanice zloćudnog tumora otkriju u cerviksu, tkiva cerviksa prolaze promjene kod kojih se počinju pojavljivati stanice koje nisu normalne (poznato kao displazija). Ovaj oblik tumora je 100% izlječiv i obično nema potrebe za histerektomijom (kirurškim odstranjenjem maternice). Displazija, ovisno o njenoj jačini, može se riješiti bez liječenja. Međutim ona ipak puno češće progredira u zloćudni tumor "carcinoma in situ" (CIS) koji je lokalno neproširen, a kad se proširi nekoliko mm u okolno tkivo i još uvijek ne prodre u krvne žile i limfne kanale zove se "mikroinvazivni" karcinom cerviksa. Ovaj proces može potrajati nekoliko godina, međutim kad je zloćudni tumor ustanovljen on se brzo proširi na susjedna tkiva ili druge organe, obično na crijeva, jetru i pluća.
Jedan od najvažnijih rizičnih čimbenika je infekcija humanim papiloma virusom (HPV-om). Za neke se podvrste virusa smatra da su posebno opasne. Usprkos tome cervikalni zloćudni tumor ne razvija se kod svih žena koje imaju HPV infekciju. Uz HPV postoje i dodatni čimbenici rizika. Među njih spadaju pušenje, rana dob prvih spolnih odnosa, mnogostruki seksualni partneri i/ili partneri koji imaju mnogostruke partnere. Infekcije genitalnim herpesom ili kronične infekcije klamidijom, koje su obje spolno prenosive bolesti, mogu povećati rizik. Žene slabog materijalnog statusa mogu biti u većoj opasnosti jer nemaju dovoljno sredstava za redovito Papa testiranje.
Najčešće, zloćudni tumor cerviksa u svojoj najranijoj i najlakše izlječivoj fazi ne uzrokuje nikakve simptome. Ukoliko postoje simptomi, najčešći su: stalni vaginalni iscjedak koji može biti blijed, vodenast, roza, smeđi, prošaran s krvlju, ili taman i smrdljiv. Nenormalno vaginalno krvarenje, posebno u razmaku između menstrualnih krvarenja, nakon odnosa ili ispiranja i nakon menopauze koje postepeno postaje teže i dulje. Simptomi uznapredovalog zloćudnog tumora cerviksa mogu uključivati:
• gubitak apetita, gubitak težine, umor;
• bol u zdjelici, leđima ili nogama;
• istjecanje urina ili fekalija iz vagine;
• lomove kostiju.
Testovi su potrebni da bi se dijagnosticirali predstadiji i vrlo rani stadiji zloćudnih tumora i zloćudni tumori cerviksa. Prvi od njih je Papa test. Papa testovi su vrlo učinkoviti kod otkrivanja prekanceroznih promjena cerviksa. Ali dio njihove učinkovitosti ovisi o njihovom redovitom praćenju, zbog toga što ponekad jedan Papa test neće pokazati abnormalne stanice čak i kad su displazija i zloćudni tumor prisutni. Ukoliko cerviks izgleda abnormalno, na primjer, normalni Papa test nije dovoljan. Ukoliko se pronađu abnormalne stanice liječnik će morati uzeti uzorak tkiva (ova se procedura naziva biopsijom) iz cerviksa i pogledati ga pod mikroskopom kako bi vidio postoje li stanice zloćudnih tumora. Biopsija za koju je potrebno vrlo malo tkiva može se izvršiti u ambulanti liječnika. Bolesnica će možda morati otići u bolnicu ukoliko liječnik bude morao ukloniti veći uzorak za biopsiju u obliku stošca (konizacija).
Liječenje zloćudnih tumora cerviksa ovisi o vrsti zloćudnog tumora, stadiju, veličini i obliku tumora, starosnoj dobi i općem zdravstvenom stanju žene, kao i njenoj želji za budućim rađanjem. U najranijim stadijima, bolest je izlječiva uklanjanjem ili uništavanjem prekanceroznog i kanceroznog tkiva. Ovo se često može učiniti na različite načine bez uklanjanja uterusa tako da je žena još uvijek sposobna imati djecu. U drugim slučajevima, jednostavno uklanjanje uterusa (histerektomija) se vrši sa ili bez uklanjanja ovarija. Kod bolesti koja je uznapredovala, može se izvršiti radikalna histerektomija, kod koje se uklanja uterus i dosta okolnog tkiva, uključujući limfne čvorove. Kod najekstremnijeg kirurškog zahvata nazvanog egzanteracijom zdjelice uklanjaju se svi organi zdjelice, uključujući mokraćni mjehur i rektum. Terapija zračenjem ili kemoterapija mogu se koristiti za liječenje zloćudnih tumora koji se prošire izvan zdjelice ili kada je došlo do recidiva. Ponekad se zračenje i kemoterapija koristi prije i poslije kirurškog zahvata.
Postoje dva načina da se prevenira/spriječi cervikalni zloćudni tumor. Prvi je da se spriječi infekcija s HPV-om, drugi da se redovito kontroliraju Papa testovi koji će otkriti premaligna stanja i HPV. Kako bi se smanjile mogućnosti oboljenja od zloćudnih tumora cerviksa, djevojke koje nisu navršile 18 godina trebale bi izbjegavati spolne odnose. Kako bi se dalje smanjio rizik od zloćudnih tumora cerviksa, žene bi trebale smanjiti broj seksualnih partnera, izbjegavati seksualno promiskuitetne partnere i prestati pušiti. Prezervativi mogu pomoći kod prevencije prijenosa HPV. Godišnji pregledi male zdjelice, uključujući Papa test, trebaju započeti kad žena postane spolno aktivna ili u doba od dvadeset godina kod žena koje još nisu imale spolni odnos. Nakon bilo kakvih abnormalnih nalaza treba se podvrgnuti kolposkopiji i biopsiji.