Uloga fizikalne terapije u liječenju osteoporoze

Rizici i osnove liječenja osteoporoze

Svatko može oboljeti od osteoporoze, a rizik oboljenja raste s godinama života. Također je poznato da postoji veći rizik za oboljenje ako imamo pojavnost bolesti u obitelji. Stoga je važno na vrijeme ustanoviti oboljenje, tzv. "screening" osteoporoze.

Preporuča se redovita analiza putem denzitometrije za žene u dobi od 65 godina života i starije, svake dvije godine, i postmenopauzalnih žena koji imaju faktore rizika kao što su nepravilna prehrana, niska tjelesna aktivnost, pušenje, prekomjerno uživanje kave i alkohola.

Liječenje osteoporoze uključuje medikamente, pravilnu prehranu i zdrav način života te fizikalnu terapiju. Fizikalna terapija je svakako nužna kod sljedećih skupina osoba: osoba koje imaju dijagnozu osteoporoze, osobe koje su doživjele prijelom uslijed osteoporoze, osobe starije životne dob s osteoporozom u obiteljskoj anamnezi, te osobe koje imaju druga zdravstvena stanja koja utječu na zdravlje kostiju.

Fizikalna terapija je dio nefarmakološkog liječenja osteoporoze i djelotvorna je kako u liječenju, tako i u prevenciji osteoporoze. Cilj preventivnog djelovanja je da se uklone svi ranije nabrojeni rizični faktori, te da se u skupini s postojećim rizičnim faktorima rano započne s postupcima koji će omogućiti očuvanu ili povećanu količinu koštane mase.

Važnost tjelovježbe

Preventivno djelovanje može se postići na različite načine, ponajprije tjelovježbom, koja jača fiziološki korzet, mišićne skupine na zdjelici, natkoljenici, ramenom obruču, trbuhu i leđima, koji će održati u pogodnom položaju trup i korijenske zglobove te ispravlja nastale promjene u arhitektonici kralježnice, kuka i ramena.

Mehanički podražaj je dijelom odgovoran za arhitekturu, usmjerenje i debljinu trabekula kosti, pa se korištenjem tih saznanja i mogućnostima kontrole učinka opterećenja na kost danas zna da se kost stvara na mjestima većeg, a gubi na mjestima manjeg opterećenja. Time se najbolje tumači funkcionalna adaptacija kosti na mehanički stres i iskorištava njen pozitivan učinak u prevenciji i liječenju posljedica osteoporoze.

Krioterapija i elektroterapija

Osteoporozu karakteriziraju dva bitna elementa, bol i umanjen funkcijski kapacitet, pa stoga koristimo i analgetske modalitete fizikalne terapije u kombinaciji s tjelovježbom. Dobar analgetski učinak tj. smanjenje boli, poglavito na lokalnoj razini, postiže se primjenom brojnih oblika fizikalne terapije. Najkorisnije i najčešće korišten oblik lokalne analgezije jest krioterapija, kada se masažom ledom ili hladnim oblozima postiže dobro i brzo protuupalno i analgetsko djelovanje iznad bilo kojeg oštećenog segmenta kralježnice. To je najčešći oblik termoterapije kojem pribjegavamo kod akutnih stanja, čime se značajno pridonosi analgeziji i povećanju funkcije. 

Brojne elektroprocedure (dijadinamske struje, interferentne struje, galvanske struje, visokofrekventne struje) karakterizira prije svega elektroanalgezija, pa se više koriste u subakutnim i kroničnim stadijima bolesti. Od svih oblika elektroterapije najčešće se u akutnim stanjima koristi transkutana električna nervna stimulacija (TENS), koja kontrolira osjet bola upućen s periferije k centrima za bol u središnjem živčanom sustavu. Djeluje na dvije razine, lokalno na mjestu aplikacije i segmentalno na razini leđne moždine. Ima vrlo uspješno analgetsko djelovanje, a jednostavnost primjene i dostupnost čine je najkorištenijom elektroanalgetskom procedurom.

Terapijski ultrazvuk

U analgetske se svrhe upotrebljava i terapijski ultrazvuk, koji značajno pridonosi liječenju tzv. kroničnog nemalignog bola u osteoporozi, opreznom aplikacijom na paravertebralnu muskulaturu, pri čemu treba izbjegavati toplinski učinak ultrazvuka na osteoporotičnu kost. Putem terapijskog ultrazvuka mogu se u tijelo unositi različiti farmakološki aktivni pripravci, tj. lijekovi, pa tako i neki analgetici, s dobrim lokalnim učinkom. 

Primjenjuju se tako da se ispod glave aplikatora ultrazvuka umjesto uobičajenog kontaktnog sredstva za primjenu ultrazvuka, koriste adekvatno pripremljeni lijekovi, koji onda kroz neoštećenu kožu ulaze u tijelo, imajući pri tome jako izraženo lokalno djelovanje (npr. primjena iznad zgloba ili kralježnice). Ovu metodu nazivamo ultrasonoforezom.

Kineziterapija

Izbor vrste vježbi (kineziterapije) u sklopu fizikalne terapije ovisi o više čimbenika, kao što su vrsta ozljede i opće zdravstveno stanje pojedinca, postojeće pridružene bolesti (komorbiditeti), razina aktivnosti pojedinca u svakodnevnim životnim aktivnostima i na poslu, te o osobnim ciljevima pojedinca. Cilj fizičke aktivnosti je da se rano započne s postupcima koji će omogućiti očuvati ili povećati količinu koštane mase. 

Vježbe na suhom, kod kojih se upotrebljavaju velike mišićne skupine, pokazale su se učinkovitijima od plivanja koje nije dovelo do povećanja gustoće kostiju. Kod osoba s osteoporozom preporučuje se kombinacija aerobnih, dinamičko-antigravitacijskih vježbi, vježbi koordinacije, balansa, jačanja muskulature kuka i kralježnice, vježbi mišićne snage, gipkosti i korekcije posture. Najjednostavniji oblik tjelesne aktivnosti poput svakodnevnog hodanja, u trajanju minimalno 30 minuta, povećava koštanu gustoću (posebno kuka). Trajanje vježbanja je doživotno jer se po prestanku fizičke aktivnosti gubi i učinak na kosti.

Stoga znamo da povremeno kraće, ali intenzivnije opterećenje povoljno djeluje na kost kod mlađih i zdravih žena (u rizičnim skupinama), dok je kod starijih i rizičnijih kontrolirano i povremeno opterećenje pokazalo značajno bolju učinkovitost na koštano tkivo.

Planiranje vježbi

Vježbe moraju biti planirane uz postupni porast opterećenja i kontinuitet, moraju udovoljiti načelima ispravnog i kvalitetnog ponavljanja. Bitno je provoditi relaksaciju nategnutih fleksora trupa, istezanje i jačanje ekstenzora kralježnice, pridonijet će poboljšanju lošije posture, a kod iznenadnih napadaja kašljanja i kihanja, preporučuje se uspravljanje trupa i podržavanje slabinske kralježnice rukama, radi minimiziranja snage fleksora i izbjegavanja povećanog pritiska na prednje dijelove trupova kralježaka, koji pri tome mogu i napuknuti. 

Korištenje adekvatne obuće, ergonomskih stolaca, pomagala za hod, pa i specifičnih i individualno izrađenih ortoza će pridonijeti uspješnom preveniranju padova i nastanka prijeloma. Fizička aktivnost važna je u ranom djetinjstvu da bi se dostigla genetski određena maksimalna gustoća koštane mase, koja će utjecati na što kasniju pojavu osteoporoze (rana prevencija).

Specifične vježbe kod osteoporoze

Ciljane vježbe s opterećenjem su vježbe snaženja kojima dajemo prednost naspram vježbi izdržljivosti. Vježbe s progresivnim opterećenjem povećavaju ukupnu koštanu gustoću na lumbalnoj kralježnici, trohanteru i vratu femura, kao i na tretiranom dijelu, a taj porast korelira s učestalošću izvođenja (3 puta tjedno dva seta vježbi sa 6-8 ponavljanja 70-80 % ponavljajućeg maksimuma) i mišićnim skupinama koje su najopterećenije u sustavu vježbi.

Aerobne vježbe kao što su hodanje i trčanje povećavaju kardiovaskularnu sposobnost, no kod osteoporoze imaju tek minimalan učinak na kost. Bez obzira na to, takve vježbe su uvijek uvod kao zagrijavanje prije opterećenja. Vježbe spretnosti i ravnoteže su među važnijim vježbama u kineziterapijskom tretmanu osteoporoze. Spretnost podrazumijeva brzi, aktivni sigurni pokret, a ravnoteža stabilnost tijela u prostoru.

Vježbe spretnosti su aktivnosti koje zahtijevaju dinamičku stabilnost (ples, igre s loptom, trčanje s preprekama), a vježbe ravnoteže održavanje stabilnosti tijela (platforma za ravnotežu, kineziterapijska lopta, stajanje na 1 ili 2 noge). Vježbe spretnosti i ravnoteže su među važnijim vježbama u kineziterapijskom tretmanu osteoporoze. 

Vježbe se moraju provoditi redovito i ciljano da bi prevenirale i liječile osteoporozu. Odraslima u dobi do 64 godina preporuča se najmanje 2,5 do 5 sati srednjeintenzivne aerobne fizičke aktivnosti (na zraku u prirodi) tijekom tjedna ili 1,5 do 3 sata intenzivnijih vježbi. Osobe starije od 65 godina mogu težiti istom cilju ili dati prednost aktivnostima koje pomažu poboljšanju ravnoteže i snage 2 puta u tjednu.

Rehabilitacija nakon prijeloma

Primjena fizikalne terapije je isto tako nužna u sklopu rehabilitacije nakon prijeloma, pogotovo kod oboljelih od osteoporoze. Prijelomi kralješka najčešći su osteoporotični prijelomi, a njihov je nastanak izravna posljedica smanjenja koštane mase. Budući da je u početku razgradnja najjača u spužvastoj kosti, kod mlađih žena je povećana incidencija prijeloma i podlaktice i kralješka, dok je rizik od prijeloma kuka povećan tek nakon navršene 70. godine života. 

Rizik od osteoporotičnog prijeloma raste s dobi. S istom mineralnom gustoćom, kost je u starijoj dobi značajno lomljivija. U akutnim fazama najvažnije je medikamentno liječenje bola te mirovanje. Nefarmakološko liječenje ima, međutim, i ovdje svoj dobar učinak, uz naglasak na korištenje TENS-a i drugih elektroanalgetskih procedura. 

Nužno je obratiti pozornost na prekomjerno mirovanje jer i inaktivitetna osteoporoza može dodatno otežati postojeću osteoporozu, stoga je rana mobilizacija ovakvih bolesnica uz respiracijski trening jako važna, kao i korištenje moguće hidroterapije, uz izbjegavanje tople vode u bazenima. Plivanje u moru i bazenima, bez opterećenja, može značajno pridonije uspostavljanju kvalitetne posture, mobilnosti i građenju samopouzdanja u bolesnica. 

Vježbe s otporom usmjerene na fleksiju i rotaciju trupa dovode do jačanja mišića i prevencije nastanka novih prijeloma. Koriste se i brojne varijacije torako-lumbalnih rasteretnih ortoza za pojedine segmente kralježnice s ciljem održanja pravilnog držanja trupa, sprječavanja deformiteta, smanjenja akutnog bola i smanjenja statičkog opterećenja na oštećeni kralježak. 

Nefarmakološko liječenje osoba koje su doživjele prijelom kuka uslijed osteoporoze, odvija se po načelima rehabilitacije traumatoloških bolesnika, ovisno o načinu na koji su liječeni – dugotrajna imobilizacija uz ekstenziju, ugradnja parcijalne ili totalne endoproteze kuka, osteosinteza. Kineziterapijski modeli su isti, bez obzira na to što je ovdje razlog prijeloma bila minorna trauma (najčešće pad u kući) te loša kvaliteta i čvrstoća kosti natkoljenice uvjetovana osteoporozom. 

Prijelomi zdjelice liječe se najčešće konzervativno, pa dugotrajno ležanje dovodi do dodatne inaktivitetne osteoporoze, što onda samo pogoršava osnovnu bolest. Kod ovih bolesnica izuzetno je važna respiracijska rehabilitacija te što brža mobilizacija.

Prevencija osteoporoze

Nastanak osteoporoze možemo prevenirati još u djetinjstvu, adolescenciji i ranijoj odrasloj dobi izgradnjom kvalitetne kosti, adekvatne koštane gustoće i mase. To postižemo uglavnom pravilnom prehranom s dovoljnim unosom kalcija i vitamina D te svakako redovitom tjelovježbom. Nužno je izbjegavati loše navike koje pridonose smanjenju koštane mase kao pušenje, prekomjerno konzumiranje alkohola, nepravilna prehrana. 

Ne možemo utjecati i nemamo kontrolu nad našom genetikom i nasljeđem, ali možemo održavati dobru funkcionalnost tijela, pravilno držanje i biti fizički aktivni u cilju sprječavanja nastanka osteoporoze i njenih posljedica.