Šećerna bolest je najčešća metabolička i jedna od najčešćih bolesti žlijezda s unutarnjim izlučivanjem. Definira se kao stanje kronično povišene vrijednosti glukoze u krvi koja može postojati kao rezultat smanjenog izlučivanja inzulina ili zbog različitih drugih kontrainzularnih procesa.
Manje je poznato da je redovita tjelovježba oboljelih od šećerne bolesti neizostavni dio kompleksnog liječenja. Tjelesna aktivnost djeluje izrazito povoljno na mijenu tvari u organizmu dijabetičara djelovanjem na metaboličke procese u jetri i mišićima. Važno je da ta tjelovježba bude redovita i svakodnevna, te prilagođena toleranciji napora bolesnika. To može biti i redovito bavljenje sportom, kao što su plivanje, vožnja bicikla, stolni tenis, planinarenje i sl. Izraziti tjelesni napori i natjecateljsko bavljenje sportom nisu preporučljivi kod dijabetičara.
Dijabetička neuropatija, odnosno oštećenje živaca u dijabetičara, najčešći je oblik neuropatije. U trenutku otkrivanja šećerne bolesti, 12% bolesnika već ima neki oblik neuropatije. Ovisno o zahvaćenosti različitih dijelova živčanog sustava, razlikuje se više oblika dijabetičke neuropatije: mononeuropatija kada je zahvaćen jedan živac, autonomna neuropatija koja najčešće zahvaća probavni, mokraćni sustav, srce i krvne žile, te najčešća distalna osjetna i motorna neuropatija. Bolesnici se žale na trnjenje, žarenje, grčeve i noćne bolove, češće u mišićima potkoljenica, ali mogu biti zahvaćene i podlaktice. Često postoji slabiji osjet dodira i topline u obliku "čarapa" i "rukavica" na ekstremitetima. Osim vježbi za poboljšanje cirkulacije i hidrogimnastike, provode se razni oblici elektroterapije u svrhu poboljšanja cirkulacije i osjeta (dijadinamske struje, interferentne struje, galvanizacija i osobito galvanske kupke, magnetoterapija), a korisna je terapija intermitentna pneumatska kompresija ili limfomat...
Kod dijabetičke artropatije postoje multiple promjene na zglobovima, najčešće ramenima, kukovima, koljenima, laktovima, ali mogu biti i na svim drugim zglobovima. Karakteristična je bol u zglobu i ograničenje pokretljivosti, a može nastati i značajna destrukcija zglobnih tijela. I kod tih bolesnika primjenjuju se različiti vidovi fizikalne terapije u svrhu smanjenja bolova i poboljšanja pokretljivosti zglobova: kinezioterapija u dvorani i bazenu, elektroterapija, dok je s termalnim procedurama potreban oprez pri primjeni, kako zbog slabijeg osjeta topline kod bolesnika ne bi došlo do oštećenja kože.
Dijabetičko stopalo jedna je od težih komplikacija šećerne bolesti. Kombinacijom periferne neuropatije (oštećenja živaca na ekstremitetima), te mikro- i makroangiopatije (oštećenja malih i velikih krvnih žila) u području donjih udova nastaju uvjeti za stvaranje kožnih oštećenja, infekcije i gangrene stopala. Procjenjuje se da se u 10% svih oboljelih od šećerne bolesti barem jednom u životu pojavi problem dijabetičkog stopala. Za dijabetičare je vrlo važna svakodnevna higijena stopala, pravilno rezanje noktiju kako bi se izbjeglo nastajanje malih ranica oko noktiju koje su put za nastanak infekcije, adekvatna obuća, po mogućnosti ortopedske cipele za dijabetičare, te pravilan postupak pri pojavi bilo kakve kožne promjene na stopalu. Crvenilo, oteklinu, bolni natisak na stopalu dijabetičara treba shvatiti kao ozbiljnu opasnost i tako je tretirati, te svim mjerama spriječiti otvorenje rane (antibiotici, masiranje kremama za održanje elastičnosti kože i sl.). Fizikalna terapija dijabetičkog stopala jednaka je onoj za poboljšanje cirkulacije u nogama, a ako se već pojave ulkusi, može se pokušati i malim dozama UV-zraka koje djeluju baktericidno i pospješuju cijeljenje rana. U novije vrijeme primjenjuju se i neki drugi izvori svjetlosti prilično uspješno na takve rane.
Najvažnije od svega je slijediti upute svog liječnika kako bi se vrijednosti glukoze u krvi održavale što bliže normalnim vrijednostima. Na taj način najbolje će se spriječiti nastanak ranije navedenih komplikacija.