Što je "umjetna oplodnja"?

Uvod

Mnogi parovi koji pokušavaju začeti često se pitaju kolika je vjerojatnost da će oplodnja uspjeti i da će se naći na sretnom putu očekivanja prinove. U prosjeku, vjerojatnost da će doći do začeća tijekom jednog mjeseca iznosi od 15 do 25 posto. Vjerojatnost unutar prva tri mjeseca iznosi 40 posto, unutar šest mjeseci 70 posto, a prosječna vjerojatnost da će do začeća doći unutar godinu dana iznosi 85 posto.

Naravno, postoje mnogi čimbenici koji mogu utjecati na navedene postotke. Prije svega, to su godine starosti, budući da se nakon 30. godine života izgledi začeća smanjuju, a još znatnije opadaju nakon 40. godine života. Na mogućnost začeća mogu utjecati i nepravilni menstrualni ciklusi, učestalost spolnih odnosa, te bolesti i medicinska stanja koja mogu utjecati na trudnoću.

Ako nakon godinu dana redovitih spolnih odnosa (2-3 puta tjedno) nije došlo do začeća, preporučljivo je posjetiti liječnika i posavjetovati se o sljedećim koracima. Liječnik će vjerojatno preporučiti određene pretrage kako bi se ustanovilo postoji li opasnost od bračne neplodnosti.

Uzroci i dijagnoza neplodnosti

Budući da ćemo se u ovom tekstu uglavnom fokusirati na umjetnu oplodnju i njene metode, nećemo se opširno ili detaljno baviti svakim pojedinim uzrokom ženske ili muške neplodnosti. Svakoga od njih ipak valja spomenuti. Iako vlada uvriježeno mišljenje kako se u većini slučajeva neplodnost javlja kod žena, istina je da se bračna neplodnost javlja podjednako i kod muškaraca i kod žena, i kod jednih i kod drugih u oko 40 posto slučajeva, dok 20 posto slučajeva otpada na neplodnost oba partnera ili neplodnost kojoj se ne može pronaći uzrok.

Neki od najčešćih uzroka neplodnosti kod žena predstavljaju: godine starosti: plodnost žene najveća je od 20. do 30. godine života, smanjuje se nakon 30. godine, a značajan pad bilježi nakon 40. godine života;

• godine starosti: plodnost žene najveća je od 20. do 30. godine života, smanjuje se nakon 30. godine, a značajan pad bilježi nakon 40. godine života;
• oštećenja jajovoda i jajnika: prije svega valja spomenuti oštećenje tj. neprohodbnost jajovoda nastalo kao posljedica klamidijske infekcije
• problemi s ovulacijom: nepravilni menstrualni ciklusi krivci su za 30-40 posto svih slučajeva neplodnosti (sindrom policističnih jajnika ujteče na hormonalnu ravnotežu koja može spriječiti normalan rad jajnika);
• endometrioza: pojava sluznice maternice (encdometrij) izvan šupljine maternice je čest uzrok neplodnosti kod žena.

Kod muškaraca, najveće uzroke neplodnosti predstavljaju razne infekcije, bolesti ili pak urođeni problemi zbog kojih dolazi do nedovoljne pokretljivosti, smanjenja broja ili potpunog odsustva spermija u ejakulatu. Prije nego posjetite liječnika, valja spomenuti kako se ničega ne trebate sramiti. Zapamtite da niste sami na svijetu s ovim problemom i da neplodnost pogađa mnoge parove svih dobnih skupina.

Tijekom liječničkog pregleda, liječnik će oba partnera pitati mnoga pitanja o medicinskoj povijesti, kroničnim bolestima, konzumaciji alkohola, pušenju, spolnim navikama, eventualnoj izloženosti kemikalijama ili otrovima kod kuće ili na radnom mjestu, izboru donjeg rublja ako ste muškarac, dok će od žena zatražiti ginekološku povijest itd. Iako ćete kod nekih pitanja možda osjećati neugodu zbog razgovora o vlastitoj intimi, vrlo je važno detaljno procijeniti situaciju i temeljito istražiti moguće uzroke, koji mogu biti kombinacija problema kod oba partnera.

Nakon razgovora, uslijedit će fizički pregledi i pretrage, prije svega ginekološki pregled, papa-test, ultrazvučni pregled te krvne pretrage koje uključuju provjeru razine hormona. U provjeri prohodnosti jajovoda koriste se kontrastne metode: histerosalpingografija (HSG) i histerosalpingo-sonografija (HSSG). U oba slučaja kontrastno sredstvo se ubrizgava u maternicu i jajovode, a prohodnost genitalnog sustava ispituje rendgenskim slikanjem ili ultrazvučnim putem. Izvodi se u prvoj fazi ciklusa, tj. neposredno nakon prestanka menstrualnog krvarenja.

Kod muškaraca, liječnik može savjetovati obavljanje spermiograma, odnosno analize sjemene tekućine, kojom će provjeriti kvalitetu i količinu spermija u ejakulatu, kao i njihovu pokretljivost. Spermiogramom se mogu otkriti mnogi problemi, poput azoospermije (nepostojanja spermija u ejakulatu), oligospermije (broj spermija u ejakulatu je manji od 20 milijuna po mililitru, što je granica normalnog broja spermija prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji), astenospermije (smanjene pokretljivosti) itd.

Metode umjetne oplodnje

Nakon dijagnoze neplodnosti, bilo od strane muškarca, žene ili oba partnera, vjerojatno ćete biti suočeni s podvrgavanjem nekoj od metoda umjetne ili potpomognute oplodnje. Ovisno o uzroku neplodnosti, prvi korak može biti inseminacija.

Inseminacija

Inseminacija je relativno jednostavna procedura koja uključuje ubrizgavanje uzorka posebno pripremljene sperme muškog partnera neposredno u šupljinu maternice tijekom ovulacije. Ova vrsta oplodnje može se upotrijebiti kod mnogih oblika neplodnosti, aposebno je popularna kao način oplodnje u slučajevima oligospermije i astenospermije.

Prije nego pristupite inseminaciji, liječnik će obaviti pretrage kako bi bio siguran da je ovulacija u tijeku. Nakon toga zatražit će od muškog partnera uzorak sjemena. Vrlo je vjerojatno da će prethodno od njega zahtijevati apstinenciju od spolnih odnosa u trajanju od nekoliko dana kako bi se osigurao veći broj spermija u ejakulatu. Unutar jednog sata nakon ejakulacije, sjeme mora biti posebno pripremljeno u laboratoriju.kako bi se poboljšala kvaliteta sjemena. Procesom pripreme ejakulata povećavaju se izgledi za začeće.

Tako pripremljeni spermiji stavljaju se u kateter te se kroz rodnicu i grlo maternice uštrcavaju u šupljinu maternice. Ovakav oblik umjetne oplodnje je bezbolna procedura. Nakon uštrcavanja sjemena, morat ćete ležati između 15 i 45 minuta a nakon toga možete se vratiti svakodnevnim aktivnostima.

Uspješnost inseminacije ovisi o nekoliko čimbenika koji mogu smanjiti izglede za uspješnu oplodnju. Prije svega ti čimbenici uključuju životnu dob, lošu kvalitetu spermija ili jajašaca, ozbiljne slučajeve endometrioze ili teška oštećenja ili kronične upale jajovoda. Inseminacija neće biti uspješna kod svih parova. Kod nekih parova može doći do začeća već nakon jedne procedure, nekima će biti potrebno više posjeta liječniku, dok kod nekih uopće neće doći do začeća.

Prije nego vam liječnik savjetuje prelazak na druge metode umjetne oplodnje, vjerojatno će obaviti najmanje tri do šest inseminacija. Ako ni tada ne bude pozitivnih rezultata, ne treba očajavati. 

Oplodnja in vitro

Postoje druge metode umjetne oplodnje koje možete pokušati, a to su oplodnja in vitro, GIFT i ZIFT. Oplodnja in vitro danas je vrlo poznat termin, a često možemo čuti kako se za ovu proceduru koristi i izraz "dijete iz epruvete". Izraz "in vitro" znači "u staklu", a predstavlja uzgajanje stanica, tkiva ili embrijskih osnova organa u kulturi, odnosno posudi s hranjivim medijem. Jednostavno objašnjeno, oplodnja in vitro predstavlja začeće izvan majčine maternice.

Prvo takvo dijete začeto je u Engleskoj 1978. godine. Za razliku od jednostavnije procedure inseminacije, u kojoj se spermiji ubrizgavaju unutar maternice i zatim nastupa prirodna oplodnja, oplodnja in vitro uključuje kombiniranje spermija i jajne stanice izvan maternice, u laboratoriju. Nakon što se u takvom, izoliranom okružju formira embrij, stavlja se unutar maternice gdje nastavlja svoj razvoj.

Oplodnja in vitro je vrlo složena i skupa procedura. Upravo veliki troškovi razlog su što se malo parova odlučuje na ovakvu metodu oplodnje.

Oplodnja in vitro stoga nikada nije prvi korak u liječenju neplodnosti, već se preporučuje tek onda kada su iscrpljene druge metode liječenja, poput lijekova, kirurških zahvata ili inseminacije. Procedura in vitro uključuje ubrizgavanje hormona koji potiču stvaranje više jajnih stanica umjesto samo jedne. Nakon što liječnik utvrdi da je žena spremna za uzimanje jajne stanice, dat će joj injekcije koje će potaknuti proces ovulacije. Jajašca je potrebno uzeti neposredno prije nego izađu iz folikula u jajnicima. U slučaju preranog ili prekasnog uzimanja jajnih stanica, one se neće pravilno razviti.

Procedura izvlačenja jajnih stanica traje oko 30 minuta. Odmah nakon uzimanja jajnih stanica, one se u laboratoriju oplođuju partnerovom spermom, koju je partner donirao istoga dana. Takva, oplođena jaja zatim se čuvaju u laboratorijskoj okolini kako bi se osigurao pravilan rast embrija. Nakon što se razvije embrij, za što je ovisno o klinici potrebno i do pet dana, potrebno ga je, jednoga ili više njih, vratiti u maternicu. Ovo je lakša procedura i slična onoj kod inseminacije. Embriji se kroz rodnicu i vrat maternice uvode u maternicu.

Mnogi stručnjaci preporučuju uvođenje tri ili četiri embrija, kako bi se povećali izgledi za trudnoću. S druge strane to povećava mogućnost višestruke trudnoće. Ako nakon prvog pokušaja oplodnje in vitro ostane višak embrija, klinika ih može zamrznuti za eventualne sljedeće pokušaje. Ako to ne želite, možete ih donirati nekom drugom neplodnom paru ili ih uništiti. Klinika ne smije s vašim embrijima učiniti ništa bez dopuštenja oba partnera.

Uspješnost oplodnje in vitro također ovisi o mnogim čimbenicima. Prema nekim studijama, uspješna trudnoća postignuta je u 30 do 35 posto slučajeva. Životna dob žene od velike je važnosti za uspjeh oplodnje in vitro. Nakon 40. godine života, izgledi su tek 15-ak posto.

Metode GIFT i ZIFT

Metode umjetne oplodnje GIFT i ZIFT predstavljaju modificirane oblike oplodnje in vitro, koje se također baziraju na izvlačenju jajnih stanica i unošenju embrija u maternicu. GIFT (od engl. Gamete Intrafallopian Transfer) i ZIFT (od engl. Zygote Intrafallopian Transfer), međutim, su znatno kraće procedure. Dok se kod oplodnje in vitro, prije unosa u maternicu, provodi promatranje razvoja embrija u trajanju od tri do pet dana, kod ZIFT-metode se oplođene jajne stanice (zigote) unose u jajovode unutar 24 sata, dok se kod GIFT-metode spermiji i jajne stanice samo pomiješaju i unose unutar jajovoda.

Ovisno o tome je li procedura bila uspješna ili ne, doći će do oplodnje jedne jajne stanice unutar jajovoda. Oba oblika in vitro oplodnje koriste se vrlo rijetko, posebice GIFT-metoda, jer je potreban laparoskopski, znači kirurški zahvat. Jedan od uvjeta za ove metode su i potpuno zdravi jajovodi.

Metoda ICSI

Metoda ICSI (od engl. Intracytoplasmic Sperm Injection) koristi se u slučajevima teške muške neplodnosti, kada je broj spermija u ejakulatu muškarca izrazito nizak. Ovom procedurom spermiji se uzimaju iz ejakulata ili direktno iz testisa te se zatim mikroinjekcijom samo jedan spermij uvodi izravno unutar jajne stanice, koja se nakon inkubacije, kao i kod in vitro metode, vraća unutar maternice.

U slučaju kada parovi ne mogu postići trudnoću niti jednom metodom oplodnje in vitro, mogu se odlučiti na uporabu doniranih jajnih stanica. Uporaba doniranih jajnih stanica postaje sve zastupljenija u svijetu, posebice kod žena starijih od 40 godina, a ima veliki postotak uspješnosti. Većina donora jajnih stanica je anonimno, no neki parovi žele poznavati donora.

Bilo da se radi o anonimnom ili poznatom donoru, vrlo je važno obaviti detaljne pretrage i utvrditi postoje li bilo kakvi genetski poremećaji ili pak spolne bolesti, poput AIDS-a. Uporaba doniranih jajnih stanica ponekad može prerasti u pravni problem, pa je stoga važno prije oplodnje sastaviti ugovor kojim se donor odriče svih roditeljskih prava na buduće dijete.

Umjetna oplodnja sa sociološkog i etičkog gledišta

Nova medicinska dostignuća u reproduktivnoj medicini nerijetko izazivaju žestoke rasprave, kako sa sociološkog, tako i s etičkog gledišta. Kontroverzne teme zaokupljaju pozornost medija i javnosti. U današnjem razvijenom svijetu postoji medicinska tehnologija i metodologija kojom se gotovo svakom paru može pomoći u postizanju trudnoće, bez obzira na medicinski problem.

Odluka o pristanku na spomenute metode uglavnom je osobna odluka neplodnih parova koji jedini mogu odlučiti žele li iskoristiti dostignuća znanosti ili ne. Kad god se govori o umjetnoj oplodnji, govori se i o velikom broju pravnih ili drugih problema, koji pak moraju biti regulirani od strane zakonodavstva pojedine države.

Neka od mnogih pitanja o kojima se danas raspravlja uključuju i vječna pitanja na koja nema odgovora: kada počinje život? Koja su prava embrija? Mnogi smatraju da istraživanja na embrijima ne smiju biti dopuštena, budući da je svaki embrij potencijalno ljudsko biće. U Njemačkoj je, primjerice, zabranjeno svako istraživanje na embrijima.

Vjerojatno će uvijek postojati dva sukobljena pogleda na nova dostignuća u potpomognutoj i umjetnoj oplodnji. S jedne strane su ljudi koji se žestoko suprotstavljaju toj tehnologiji budući da, po njihovom mišljenju, omogućava manipuliranje prirodom. S druge su pak strane ljudi koji tehnologiju smatraju ljudskim napretkom koji čovjeku omogućuje svladavanje prepreka koje je postavila priroda.

Budući da vjerojatno nikada, ili barem u neko skorije vrijeme, neće doći do dogovora dviju sukobljenih vjerovanja, odluka o umjetnoj oplodnji ne bi trebala biti odluka moralista, filozofa, liječnika, političara ili vlada pojedinih država. Svaki pojedini bračni par trebao bi odlučiti sam za sebe želi li pomoć napretka znanosti ili ne. Naravno, u okvirima postojećih zakona.