Pivo

Pivo kroz povijest

Prve zabilješke o proizvodnji i korištenju piva zabilježene su u drevnoj Mezopotamiji (današnji Bliski istok) 2800 godina prije Krista. U njima se spominje kao "tekuća hrana" za radnike, dok su pivo u starom Egiptu usporedili s vodom. Zaključili su da je sigurnije i zdravije za piće, iako se to nije znalo objasniti. Pivo je i u Europi bilo omiljeni napitak germanskih plemena, Kelta i drugih drevnih naroda. No, u početku se proizvodnja piva smatrala poslom žena, pa su ga dnevno proizvodile za svoje kućanstvo. Ipak su prodiranjem kršćanstva centri proizvodnje postali samostani, ali ne samo za osobne potrebe nego i za prodaju. Stoga ne čudi da se i danas takozvana samostanska piva nude na tržištu, a o njima se govori da su rezultat te tradicije.

Hmelj se u proizvodnji piva počeo koristiti tijekom 14. stoljeća. Dotad su se u sladovinu dodavale različite aromatične biljke kako bi pivo imalo prepoznatljiva i željena svojstva (osobine). Primjerice, u to doba postojale su i velike razlike u proizvodnji njemačkih pivara sa sjevera i juga zemlje. Oni su za proizvodnju počeli koristiti žitarice (čak i zob), koje su prvotno bile namijenjene za proizvodnju kruha. Time proizvodnja piva postaje konkurencija proizvodnji hrane, pa je 23. travnja 1516. godine u cijeloj Njemačkoj regulirana Bavarskim zakonom o čistoći proizvodnje piva Reinheitsgebot (donesen je 17 godina ranije u Bavarskoj). Provodi se i danas, a njegovim se odredbama osigurava konstantna kvaliteta njemačkih piva.

U 18. stoljeću nakon prve industrijske revolucije modernizirana je industrija piva, dok je sredinom 19. stoljeća izumom umjetnog hlađenja znatno napredovala mogućnost skladištenja i transporta tog pića. Kada je, pak, znanstvenik Pasteur 1860. godine definirao fermentaciju kao život bez kisika, pivarima je omogućio da razumiju procesa dobivanja alkohola. Potom je Hansen krajem 19. stoljeća razvio metodu propagacije kvasca iz jedne stanice, te je definirao čistu kulturu kvasca za proizvodnju piva. Time je postavljen temelj za proizvodnju svijetlih "laganih" piva uz već prisutna tamna bavarska piva, a bio je to početak velike ekspanzije otvaranja pivovara u Europi i Americi.

Sastojci i proizvodnja

Pivari za proizvodnju piva tradicionalno koriste četiri osnovne sirovine: slad, hmelj, kvasac i vodu, te neslađene sirovine (kukuruzna krupica, riža, ječam i pšenica). Stoga kvaliteta konačnog proizvoda uvelike ovisi o čistoći, kvaliteti i sastavu tih sirovina.

No, glavna sirovina za proizvodnju je ječam, koji je jedna od najstarijih žitarica u Europi. Sijao se u kameno doba, a kultivirao u starom Egiptu, Mezopotamiji i na europskim prostranstvima. U Babilonu se od njega pripremala kaša i pivo, dok je prženi ječam bio važna živežna namirnica u starom vijeku. U proizvodnji piva koristi se zbog sadržaja visokog udjela škroba, ali prije toga mora proći proces sladovanja. Ječmeni slad može se djelomice zamijeniti i pšeničnim sladom te koristiti u procesu proizvodnje pšeničnog piva.

Pivu jedinstvenu gorčinu daje hmelj, pa taj sastojak utječe na njegovu aromu i djeluje kao antiseptik. Stoga kvaliteta piva neupitno ovisi i o kvaliteti hmelja, dok je voda kvantitativno najvažnija sirovina tog pića. No, alkoholna fermentacija, kojom se šećer prevodi u alkohol, ovisi o kvascu kao radnom mikroorganizmu i njegovoj aktivnosti. Taj jednostanični mikroorganizam prevodi šećere u alkohol i stvara ugljikov dioksid koji je važan za okus piva. Kvasac, osim toga, daje i mnoge druge nusproizvode vrenja koji imaju veliki utjecaj na punoću okusa i aromu piva. Otud i potreba da sirovine za proizvodnju piva trebaju biti postojane kvalitete, jer i to utječe na stalnu kvalitetu konačnog proizvoda. Primjerice, kvaliteta ječma i hmelja ovisi o klimatskim uvjetima tijekom kultivacije, pa i to može rezultirati u oscilaciji kakvoće piva. Tako i aktivnost kvasca ovisi o uvjetima okoline u kojima se provodi proces vrenja sladovine što može rezultirati različitom koncentracijom nusproizvoda vrenja, a bitni su za punoću okusa i aromu piva.

Kad se to zna, nameće se pitanje: Kako je moguće od tih četiriju sirovina proizvesti desetke tisuća različitih vrsta piva? To ovisi o tvrdoći vode, kvaliteti i vrsti slada (isklijanom i osušenom zrnu ječma ili pšenice), neslađenih sirovina (ječam, kukuruza, riže, pšenice), hmelja (gorke i aromatične sorte), primijenjenom tehnološkom postupku dobivanja pivske sladovine, vrsti kvasca (kvasci gornjeg i donjeg vrenja, "divlji kvasci"), te postupku vrenja sladovine, doviranja, dozrijevanja i dorade mladog piva. Tako je moguće dobiti različite tipove i vrste piva s tisuću različitih okusa i mirisa.

Nutritivne vrijednosti

Nutritivne i fiziološki učinci piva su veliki. Razlog popularnosti piva kao pića, ako isključimo alkohol i njegov učinak na relaksaciju, leži u sljedećim činjenicama:

1. Pivo učinkovito gasi žeđ
2. Pivo potiče izlučivanje probavnih sokova i poboljšava probavu hrane
3. Pivo ima povoljan učinak na izlučivanje zadržane tekućine iz organizma, djeluje diuretski
4. Pivo nije razlog uvećanja tjelesne mase, ono je niskokalorično piće, te se njegova umjerena konzumacija preporučuje i kod redukcijskih dijeta.

Zato je pivo dobar napitak koji nadoknađuje vodu, elektrolite i kao bezalkoholna inačica, predstavlja uz vodu, namirnicu izbora kada želimo brzi oporavak organizma nakon tjelesnog napora.

Međutim uvijek treba imati na umu da se ovisno o tjelesnoj masi pojedinca, ne smije konzumirati vise od dvije do tri jedinice alkohola  (jedinica alkohola je ekvivalent od oko 12 g alkohola, a ta količina sadržana je u 0,33 litre lager piva prosječnog sadržaja alkohola od 4,5%) tijekom čitavog dana i to uvijek uz neki obrok, a da je za žene ta količina alkohola upola manja.