Ahilova tetiva (lat. tendo Achillis) završni je dio troglavoga mišića potkoljenice (lat. m. triceps surae) i hvata se na donju polovicu stražnje strane petne kosti (lat. calcaneus). To je najsnažnija tetiva u čovječjem tijelu, duga je pet do šest centimetara, a debela pet do šest milimetara. Ahilova tetiva nema ovojnicu već je oblaže tanka opna koju nazivamo peritenonij (grč. peri - oko, tenon - tetiva). Dok je sa stražnje strane tetiva pokrivena kožom i fascijom potkoljenice, sprijeda je odijeljena od dubokog mišićnog sloja masnim tkivom što joj olakšava gibanje.
Naziv tendinoza je novijeg datuma jer su istraživanja uzroka nastanka oštećenja koštano zglobnog sustava, tzv. sindroma prenaprezanja (engl. overuse injuries) pokazala kako se u tetivi ne odvija upala kako se ranije predmnijevalo, pa se shodno tome iz uporabe izbacio naziv tendinitis jer nastavak -itis označava upalno zbivanje. Tendinoza Ahilove tetive može nastati odjednom, naglo kao tzv. akutni oblik, ili pak postupno, podmuklo kao tzv. kronični oblik.
Tendinoza Ahilove tetive može se pojaviti na različitim mjestima: na hvatištu za petnu kost, kada je obično uzrokovana izbočenjem petne kosti (tzv. Haglundova bolest), potom na prijelazu tetive u mišić (tzv. miotendinoza), te na samoj tetivi (tzv. tendinoza), što je ujedno i najčešća lokalizacija pa ćemo se u daljnjem tekstu osvrnuti samo na to oštećenje.
Nastanak tendinoze Ahilove tetive dovodi se u vezu s djelovanjem sila na Ahilovu tetivu tijekom hoda i/ili trčanja, koje je zbog utjecaja nekih predisponirajućih čimbenika povećano. Od čimbenika koji su vezani za sportaša valja spomenuti anatomska odstupanja stopala (npr. spuštena stopala), prekomjernu pronaciju stopala tijekom hoda i/ili trčanja, nerazmjer između snage i fleksibilnosti mišića koji tvore Ahilovu tetivu, životnu dob (starenjem se smanjuje elastičnost tetive) dočim se najvažnijim čimbenikom smatra slabija opskrba krvlju srednje trećine tetive. Od vanjskih čimbenika koji povećavaju mogućnost nastanka tendinoze Ahilove tetive, valja istaknuti neprikladnu podlogu za trčanje (npr. asfalt), česte promjene podloge, nagle promjene u trajanju i/ili učestalosti treninga, te najvažniji i najčešći - neprikladnu i istrošenu sportsku obuću.
Tendinoza Ahilove tetive najčešće se sreće u trkača, u kojih čini 6,5 do 11% svih ozljeda. Susreće se i u drugih sportaša kojima su trčanje i skokovi osnovne komponente sportske aktivnosti, npr. u košarkaša, rukometaša, nogometaša, tenisača i drugih.
Osnovni simptom jest bol koja je lokalizirana 2 do 5 cm iznad hvatišta tetive za petnu kost i koja je karakteristično vezana za aktivnost i to tako što se pojavljuje na početku, smanjuje tijekom, a povećava nakon aktivnosti. Drugi karakteristični simptom jest pojava jutarnje boli i ukočenost u gornjem nožnom zglobu koja iščezava nakon prvih nekoliko koraka od ustajanja iz kreveta. U pojedinim slučajevima, osobito u onima koji su nastali naglo, bolesnici se žale na škripanje duž tetive, što opisuju kao zvučni fenomen sličan onome "kada netko hoda po svježem suhom snijegu".
Sportaš u prvome redu mora smanjiti aktivnost koja uzrokuje bol - trčanje. Pod petu može postaviti povišenje (1 do 2 cm) čime se postiže rasterećenje Ahilove tetive, a to povišenje valja imati u svoj obući, a ne samo u onoj za sport i to obvezatno pod obje pete. Već pri pojavih prvih simptoma sportaš valja započeti primjenjivati led na bolno područje (ne izravno na kožu i ne masirati!) 4 do 5 puta dnevno tijekom desetak minuta te valja započeti s izvođenjem pasivnih vježbi istezanja Ahilove tetive. Međutim, osobito valja naglasiti potrebu posjeta liječniku s ciljem utvrđivanja svih čimbenika koji su doveli to nastanka tendinoze, kako bi se provelo pravilno liječenje.
Nakon detaljnog kliničkog pregleda, a uz iscrpan razgovor s bolesnikom, liječnik postavlja sumnju na tendinozu Ahilove tetive. Potom čini rendgensku obradu stopala i donjeg dijela potkoljenice s ciljem utvrđivanja eventualnih anatomskih anomalija, a uvijek čini i ultrazvučnu pretragu Ahilove tetive. U zadnje se vrijeme sve više primjenjuje se i magnetska rezonanca. Po postavljanju dijagnoze tendinoze, od osobite je važnosti da liječnik uoči predisponirajuće čimbenike nastanka tendinoze Ahilove tetive i da ih, u suradnji sa sportašem i trenerom ispravi. Najčešće je potrebno promijeniti sportsku obuću, podlogu za trčanje, ili ispraviti anatomska odstupanja stopala. Ovisno o intenzitetu bola, liječnik traži smanjenje aktivnosti koje ga uzrokuju (trčanje) ili čak potpuni odmor, a za to vrijeme sportaš održava svoju tjelesnu pripremljenost plivanjem i trčanjem u dubokoj vodi bez dodirivanja podloge.
Od najveće važnosti za liječenje je rasterećenje Ahilove tetive, što se postiže povišenjem peta za 1 do 2 cm. Liječnik uvijek naglašava potrebu nošenja tih "povišenja" i u svakodnevnoj obući te upućuje da je za normalan hod "povišenja" potrebno nositi pod obje pete. Osnovu liječenja tendinoze Ahilove tetive čine ekscentrične vježbe jačanja i vježbe istezanja, a osobito je važno naučiti sportaša pravilnom izvođenju tih vježbi. Također u obzir dolazi fizikalna terapija i to u prvom redu magnetoterapija i laser.
U slučaju jakih bolova može se po potrebi propisati neki iz skupine nesteroidnih protuupalnih lijekova. Kortikosteroidne injekcije u slučaju tendinoze Ahilove tetive valja uvijek izbjegavati, jer kortikosteroidi davani u tetivu slabe samu tetivu i time povećavaju rizik od nastanka potpunog puknuća (rupture) Ahilove tetive. Kirurško liječenje je potrebno u onim slučajevima kada niti nakon primjereno provedenog neoperacijskog liječenja u trajanju od bar 3 do 6 mjeseci, bol nije nestala. Osnova kirurškog liječenja jest odstranjenje svih patoloških promjena koje se nađu unutar i/ili oko Ahilove tetive.
I u najblažim slučajevima tendinoze Ahilove tetive potrebna su, i uz primjereno provedeno liječenje, bar tri do četiri tjedna do potpunog povratka sportskim aktivnostima, dok je u težim slučajevima koji zahtijevaju potpuni prekid sportske aktivnosti, potrebno osam tjedana. U slučaju kirurškog liječenja, nakon zahvata je potrebno provesti rehabilitaciju u trajanju od dva mjeseca, nakon čega se postupno započinje sa sportskom aktivnošću, dok se potpuni povratak očekuje za četiri mjeseca.
Posebno valja naglasiti da je za svaku sportsku aktivnost, bez obzira na to bila riječ o vrhunskom sportašu ili sportašu-rekreativcu, nužno osigurati adekvatnu sportsku obuću, pod čim se podrazumijeva da se obuća za trčanje upotrebljava za trčanje, a obuća za košarku za igranje košarke, a ne da se jedne tenisice upotrebljavaju za sve sportske aktivnosti. Danas mnogi misle da je sportska obuća hir sportaša, odnosno modni hit, ne znajući kolika se istraživanja provode radi poboljšanja kvalitete sportske obuće, odnosno u cilju smanjivanja ozljeđivanja sportaša.