Nakon prometne nesreće prije 8 godina dobila sam napadaje panike koji su se javljali u gužvi na cesti dok sam u autu, u tramvaju, busu. Manifestirali su se kao trenutna nervoza, strah i dobila sam proljev. Iza toga do sijedećeg ponavljanja bio je mir. Napadaji su kulminirali nakon par godina jer su se proširili na veće područje. Razvio se strah od bilo koje situacije u kojoj se nisam osjećala sigurno tj. da mogu što hoću i kako i kada hoću-osjećaj slobode kretanja sam ja to nazvala. Proljevi su uvijek bili prisutni tako da je sama pomisao da nisam u blizini WC-a izazivala osjećaj nelagode. Počela sam piti alprazolam od 1 mg i male doze amitriptilina jer na antidepresive reagiram tzv. zombi-fazom - uspavljuju me i to na dulji period, a to nisam željela. Vremenom sam naučila situacije koje su izazivale napadaje i naučila sam ih predviđati tako da sam stvorila kao neki zaštitini sustav, prilagodila sam se problemu. Prije 5 godina napadaji su nestali, ali osjećaj da se mogu vratiti nije, samo se smanjio jer ih nije bilo. Ponekad bi osjećaj nelagode se javio, ali to nije neki veliki problem mi bio. Putovala sam vlakom, autom kad nije bilo gužve, a u gradu sam maksimalno hodala i nastavila izbjegavati sve što bi možda bilo previše. Bilo mi je dobro, sve do prije 2 godine kad sam morala na službeni put autobusom. Naviknuta i ponosna na novo stanje mislila sam da to mogu. Opet kao nekada. Pri pakiranju torbe javio se takav gadan napadaj panike. Trajao je sat vremena i jedva sam ga smirila sa još jednim alprazolamom i ne znam koliko bromazepama. Ovaj put nije bilo nelagode i nije bilo proljeva. Ovaj napadaj je bio iznutra i nije išao na van. Mislila sam da gubim razum, hodala sam gore-dolje kao razjarena zvijer. Strašan osjećaj. Otišla sam na put vlakom i dobro je prošlo. Sve do trenutka, par mjeseci poslije, dok se nije javio nenadano u uredu dok sam sjedila za stolom i radila svoj posao. Trnci i oduzetost u nogama, pritisak, nervoza i nema proljeva. Ostaje sve u meni. Jedva sam kući stigla. Psihijatrica me je vratila na amitriptilin, ali sljedeća 3 dana ja sam živjela u ostacima jeze koje je ostala u meni. Pred vjenčanje sam prolazila pakao (što mi je bilo normalno jer ako na gluposti reagiram, onda na ovo je normalno-barem meni). Nakon vjenčanja se počelo smirivati. I evo me 8 mjeseci iza. Vozili smo se do Samobora jednu večer, na cesti su bili radovi - strah! Gušenje, pritisak. Samo doma sam htjela. Ne van iz auta, ne tablete za smirenje - koje i ovako baš ne djeluju - doma na sigurno. Na cestu u gradu, okruženu kućama. Nešto što prije sam izbjegavala, sad je postalo itekako poželjno, a ono što mi je davalo osjećaj sigurnosti je postalo nezamislivo. Probala sam još jednom do Samobora - autocestom - nije išlo. Nemir tijela je neopisiv. Nema toga što mi u toj situaciji odgovara ili pomaže. A ostaci tih osjećaja još su dugo u meni. A mozak ih je zapamtio zauvijek! I tako sada ja ne mogu ni na more što mi je uvijek bio jedini gušt koji sam imala, niti na bazene jer ja ne mogu nikuda izvan Zagreba. Ograničena sam kretanjem, stilom života, mogućnostima. Moji oko mene me ne razumiju, ali me ni ne tjeraju da radim što kažem da ne mogu. U očima im se vidi da im je dosta mene i mojih problema. Suprug? Uopće ne znam što on misli. Znam samo da moje unutarnje nezadovoljsvto koje se javlja jer sam očajna jer imam te tegobe, će se osjetiti na svim aspektima moga života. Nisam opuštena jer stalno iščekujem kada će me lupiti napadaj. Ovog tipa napadaja se bojim jer je odvratan. Opuštenost je za mene nepoznanica. Jasno vam je da na području seksa to i nije baš nebitno. Mama ni ne želim postati jer već sada vidim da ću prije ili kasnije dobiti od djeteta "a gdje si bila kad sam ja...." . Doma, izbjegavala neugodnu situaciju. Prema dosadašnjem iskustvu, strahovi će se novi rađati. Padat će u vodu pravila igre koja su važila do tog nekog trenutka. Postat ću sve nezadovoljnija i frustriranija i uništit ću sve oko sebe što je lijepo. NE ŽELIM TO SEBI U ŽIVOTU! Mislim da lijeka za fobična stanja ima. Metode postoje. Ono što meni treba je tko se bavi sa ljudima koji nisu "ludi", koji nemaju nikakvu dijagnozu, kojima ništa na testovima nije nađeno, a imaju problem velik kao kugla zemaljska. Možda ne sada, možda i za par godina ću odolijevati depresiji i očaju, ali i do sada sam se odrekla jako puno stvari u životu i izgleda da ću se odricati još više. Do kuda to mora ići, prije nego li ne uništim sebe, brak, odnose s prijateljima, obitelj? Moja psihijatrica ne zna što sa mnom. Još dvoje njih se nije zamaralo mojim tegobama jer kao proći će. Nije, samo ide dalje i šire. Imam 28 godina - hoću živjeti bez glupih strahova. Hoću putovati, družiti se, kretati se kuda i kako ja hoću. Hoću biti vjenčana kuma frendici na vjenčanju na livadi izvan Zagreba. Hoću na otok gdje imamo kuću. Hoću kod frenda na vikendicu na roštiljadu. Hoću s bratom izaći van na zagušljivo mjesto puno ljudi. Hoću na službeni put kad me pošalju, a ne da izmišljam gluposti zašto ne mogu. Hoću i ja položiti vozački i voziti. Zar tražim nemoguće? Da me vidite i da znate moj stil života, ne biste mi vjerovali da je sve ovo istina. Ja mogu sve pa i sakriti od mnogih svoje tegobe. Jedno što ne mogu je živjeti kao što sam živjela do prije 8 godina kada je sve počelo. Nisam nezahvalna i znam da postoje gore stvari. Tata mi je umro prije 4 godine, mama operirala karcinom. Ali ja hoću svoj život natrag. Hoću svoju obitelj, svoje realne probleme i strahove. Ne želim fobije od... čega u stvari? Molim već dugo za pomoć. Više ne znam kome se obratiti. Sada molim vas. Lijep pozdrav od mrguda (to mi je nadimak od kada imam napadaje - jasno vam je zašto).

Prema opisu iz vašeg maila postoji dosta toga što se može učiniti. Vezano uz farmakološke mogućnosti (lijekovi), mislim kako je potrebno razmisliti o korekciji terapije, jer na tržištu postoji čitav niz antidepresiva koji se vrlo uspješno primjenjuju u liječenju panike i fobija pa naravno da treba pokušati, u dogovoru s liječnikom koji se bavi farmakoterapijom, pronaći terapiju koja bolje djeluje. Isto tako niste spomenuli organiziranu psihoterapiju, specifični oblik liječenja razgovorom, postoji više psihoterapijskih tehnika (navesti ću samo neke: psihoanalitička, kognitivo-bihevioralna, integrativna, geštalt-psihoterapija...) koje se uspješno (često u kombinaciji s lijekovima) primjenjuju u liječenju smetnji i poremećaja koji ste naveli. Kada postoji problem koji dugo vremena traje, nije lako prekinuti ga, ali jedini pravi način je promjena ranijih obrazaca, tj. u konkretnom slučaju, primjeniti nove modalitete liječenja. Sretno!

Dr. sc. Darko Marčinko, dr. med., specijalist psihijatar