Željela bih doznati više o školskoj fobiji. Razrednik sam učenika 7. razreda koji već 3,5 mjeseca ne pohađa nastavu. Upućen je na psihoanalitičku psihoterapiju. Majka je vrlo primitivna i prezaštićujuća, i kako u nju nemam povjerenja jer dogovore ne poštuje i interpretira sve dogovoreno na "svoj" način, vrlo mi je teško razumjeti ovaj poremećaj. Također bih voljela nekoliko stručnih, ali pojednostavljenih informacija koje bih dala razrednom vijeću kako bih ih informirala. Dijete je najmanje krivo (u svom problemu) za naše neznanje i dileme. Školska liječnica je prenatrpana obvezama.

Fobija je jaki, iracionalni strah koji je povezan s prisutnošću određenog objekta ili situacije, koji izaziva fobiju. Obilježje školske fobije je iracionalni strah koji se povezuje sa školskim aktivnostima i često je praćen nizom ponašajnih i fizioloških manifestacija, kao i tjeskobom (anksioznost). Epidemiološke studije pokazuju da se školska fobija javlja kod 0.5-1.5% djece školske dobi. Tehnika liječenja može biti uz psihoanalitičku psihoterapiju, koju ste naveli i kognitivno-bihevioralna psihoterapija, što ovisi o prirodi smetnji kao i psihoterapijskom usmjerenju terapeuta. Većina studija potvrđuje da se socijalna fobija javlja češće kod djece koja su pretjerano ovisna o roditeljima, osobito kod roditelja koji su pretjerano protektivni. Obično pretjerana protektivnost, unatoč najboljoj namjeri roditelja, može pojačati nesigurnost kod djeteta, jer dijete koje je, psihoanalitičkim rječnikom rečeno, simbiotski vezano uz roditelja, ne stječe potrebni osjećaj sigurnosti koji mu omogućuje da funkcionira i kada roditelj nije u blizini. Kada su psihički poremećaji u pitanju, a školska fobija to jest, onda je poželjno što manje moralizirati, a što više pokušati razumjeti i biti strpljiv jer dužina procesa liječenja se ne može unaprijed izračunati.

Dr. sc. Darko Marčinko, dr. med., specijalist psihijatar