Imam 32 godine i javljam Vam se da mi barem riječima pružite utjehu. Naime, ja znam u čemu je moj problem; naime, prije punih pet godina kod mene su počeli napadi panike. Posjetila sam psihijatra koji mi je prepisao paroksetin od 20 mg i alprazolam po potrebi. Dok sam prvi puta pila terapiju recimo da je bilo bolje, no nakon prestanka uzimanja paroksetina opet se javilo pa sam po preporuci psihijatra ponovno započela s terapijom. Tako kako sam navela događa se u krug već pet godina - uzimam paroksetin, pa prestanem, pa ga ponovno uzimam, itd. Sada pijem paroksetin već skoro dvije godine bez prestanka, s tim da pijem 10 mg već pola godine. Ne mogu reći da mi je ikada bilo skroz dobro dok sam pila terapiju, uvijek su postojali određeni strahovi i panike. No, liječnik je inzistirao da ne mijenjam terapiju. Iskreno, bila sam prisiljena uhvatiti se sama sa sobom u koštac i recimo da sam donekle sve to pobijedila, odnosno bolje rečeno, naučila sam se s tim živjeti, osim što mi je ostao intenzivan strah od putovanja i nelagoda od mraka. Ovo s putovanjem me ubija jer sam inače po prirodi avanturistica, uvijek sam voljela sama sjesti i voziti se gdje god poželim, što mi nikad nije predstavljalo problem. Sada kod mene svako putovanje izaziva noćnu moru. Imala sam prije godinu i pol dana skoro direktan sudar, suprug je vozio, i od tada mi se javio taj strah. Naime, u vožnji mi se javlja (bez obzira na to tko vozi) osjećaj gušenja - nemam zraka i u tom trenutku sam gotovo sigurna da ću prestati disati. Uz to mi utrnu ruke, noge, jezik, dakle radi se o stvarno groznom osjećaju. Moram naglasiti da se ne dam, suočavam se s tim i nastojim putovati. Nekada bude sve u redu i pomislim da je svemu tome kraj, a onda sljedeći put opet sve ispočetka. Popijem 0,25 mg alprazolama prije puta, ali se uglavnom javi strah. Do kada će to tako? Recite mi da li se tu radi samo o osjećaju gušenja zbog straha. Sama sebi govorim da čovjek ne može tek tako prestati disati, ali ne mogu se utješiti. Šta da radim kako bih bila ona stara osoba, vesela i hrabra?! Doista više ne bih hodala od psihijatra do psihijatra, a i nije mi zgodno jer sam iz malog grada gdje i nema nekoga s kim bih mogla pričati o tome. Usput, udana sam tek dvije godine i želja mi je imati dijete, a nisam sigurna hoću li se usuditi napraviti takav korak. Unaprijed zahvaljujem.

Prema opisu iz vašeg maila ima dosta elemenata za panični poremećaj. Među vodećim simptomima panike su i osjećaj gušenja, nedostatka zraka i popratni strahovi kao i trnjenje ruku i nogu, koje navodite u mailu. Panični poremećaj je medicinski poremećaj, koji spada u skupinu anksioznih poremećaja gdje je vodeći simptom anksioznost, tjeskoba, koja vrlo često bude u formi tjelesnih smetnji. Kada smetnje predstavljaju značajno opterećenje u svakodnevnom funkcioniranju, što je kod vas prisutno, potrebno je javiti se liječniku-psihijatru kako bi se razmotrilo liječenje, koje se sastoji od male doze lijekova (kombinacija antidepresiva i/ili anksiolitika) i/ili psihoterapije. Savjetujem da umjesto obilazaka psihijatara, izaberete jednog psihijatra kod kojeg ćete ići vezano uz savjete glede uzimanja lijekova, ali paralelno je vrlo bitno da ukoliko se vaš psihijatar ne bavi psihoterapijom obavite i razgovor kod educiranog psihoterapeuta, koji će pomoći u određivanju terapijskog pristupa koji kod vas osobno treba rezultirati poboljšanjem psihičkog stanja. Kroz psihoterapiju se radi na prepoznavanju podloge nastanka smetnji, koje su povod zbog kojih osoba traži stručnu pomoć. Vrlo često se razgovara, uz aktualnu situaciju, i o raznim situacijama iz prošlosti, za koje osoba koja ima smetnje često misli da su manje bitne.

Dr. sc. Darko Marčinko, dr. med., specijalist psihijatar