Pojam vezikoureteralni refluks znači vraćanje mokraće iz mjehura u mokraćovod, cijev koja spaja bubreg i mokraćni mjehur, a kroz koju protok mokraće mora ići isključivo jednosmjerno, prema mokraćnom mjehuru. Uzrok toj nenormalnoj pojavi može biti prirođena abnormalnost građe mokraćovoda ili mokraćnog mjehura, odnosno samo funkcionalna, privremena pogreška uslijed nezrelog mehanizma. Mokraća koja se vraća prema bubregu predstavlja moguće sjedište bakterijama i izvor ponavljanih infekcija bubrega, a i sama mokraća zadržavanjem može oštetiti bubreg. Refluks se može javiti samo na jednoj ili na obje strane.
Učestalost vezikoureteralnog refluksa (VUR-a) nije poznata u zdrave djece, ali u djece koja imaju mokraćne infekcije iznosi oko 30%, što znači da svako treće dijete s mokraćnom infekcijom ima neki stupanj vezikoureteralnog refluksa.
Vezikoureteralni refluks djeluje podmuklo, bez kliničkih simptoma. Otkriva se kroz posljedicu, mokraćnu infekciju. Uz infekcije dišnog sustava, mokraćne infekcije, kojima naročito podliježu djevojčice, spadaju u najčešće infekcije dječje dobi. Obzirom na visoku učestalost anomalija mokraćnog sustava u mokraćnim infekcijama, naročito rane životne dobi, svakoj infekciji valja dati odgovarajuću pozornost, tim više što je dijete mlađe. U slučajevima kada se u više navrata u mokraći nalaze bakterije u značajnom broju, a bez postojanja otvorene infekcije, moguće je da u podlozi postoji vezikoureteralni refluks.
Nakon izlječenja prve ili druge mokraćne infekcije, pogotovo u dojenčadi, potrebno je učiniti pretrage kojima je cilj dokazati ili isključiti postojanje VUR-a, odrediti stupanj i postaviti strategiju daljnjeg liječenja i postupaka. Dijagnoza vezikoureteralnog refluksa postavlja se rendgenskim ili ultrazvučnim slikovnim prikazom mokraćovoda za vrijeme trajanja mokrenja, s prethodnim uštrcavanjem kontrastnog sredstva u mokraćni mjehur, tzv. mikcijskom cistouretrografijom (MCUG).
Ta pretraga dokaže ili isključi postojanje VUR-a i prema njoj se odredi i stupanj refluksa (I-IV/V). Ne može se ništa zaključiti o stupnju eventualnog oštećenja bubrega ili o prognozi što se tiče vjerojatnosti nestanka refluksa, tako da je kod postavljene dijagnoze refluksa MCUG-om potrebno učiniti još dodatne pretrage. Radi se cistoskopija ili promatranje mokraćnog mjehura iznutra posebnim instrumentom koji se uvede u mjehur, a prema obliku ušća mokraćovoda može se predvidjeti daljnji tijek i prognoza refluksa.
Potrebno je učiniti i prikaz bubrežne funkcije, što se čini rendgenskim snimanjem izlučivanja kontrasta koji se injicira u venu. U veće djece koja su sposobna surađivati, potrebno je učiniti i tzv. urodinamiku, pretragu kojom se ispituje funkcija pojedinih mišića koji sudjeluju u pravilnom izlučivanju mokraće.
Ovisno o stupnju vezikoureteralnog refluksa određuje se terapija, i to tako da se kod stupnja I i II davanjem antibiotika u niskim, zaštitnim dozama, sprečava nastajanje mokraćnih infekcija, a u slučaju da ipak do njih dođe, one se liječe uobičajeno. Stupnjevi III i IV zahtijevaju operativni popravak sistema odvodnih kanalića bubrega, ili umetanje implantata u mokraćni mjehur, kojim se sužava nenormalni otvor i sprečava daljnje vraćanje mokraće, što se izvodi cistoskopski.
Kod postavljanja dijagnoze vezikoureteralnog refluksa nižeg stupnja (I i II), uz normalnu bubrežnu funkciju, prognoza je povoljna, što znači da unutar godinu do dvije, rastom djeteta, najčešće dolazi do spontanog nestanka refluksa. Za to vrijeme je potrebno uzimati zaštitne doze antibiotika i čuvati bubreg od eventualnih oštećenja koja bi mogla nastati uslijed mokraćnih infekcija. Potrebno je periodički kontrolirati mokraću, da se isključi postojanje bakterija, tj. tinjajuće infekcije. U stupnjevima III i IV prognoza, bez obzira je li refluks jednostran ili obostran, ovisi o stupnju oštećenja bubrega. U svakom slučaju, premda je mokraćna infekcija u djeteta česta, uvijek treba imati na umu mogućnost trajnih posljedica ako se na vrijeme ne posumnja na VUR i ne učine potrebne pretrage kojima se on isključi ili dokaže.