Demencija

Što je demencija i koliko se često javlja?

Demencije su bolesti koje se većinom javljaju kod starijih ljudi, a s obzirom da se radi o ljudima koji nisu radno (a često niti intelektualno) aktivni, početni simptomi mogu biti i nezamijećeni. Oboljela osoba rijetko primjećuje svoja sve veća ograničenja ili ih pak negira. S druge strane, okolina ih zamjenjuje s dobroćudnom staračkom zaboravljivosti, a postoji uvriježeno i pogrešno mišljenje da su intelektualno propadanje i sve veća ovisnost o okolini normalne posljedice starenja. Takve osobe liječniku dolaze (ili ih dovode) tek kada se jave smetnje ponašanja, agresivnost, sklonost lutanju i noćni nemir.

Generalno govoreći, broj dementnih osoba u svijetu dostiže epidemijske razmjere zbog starenja populacije (dob je glavni čimbenik rizika). S obzirom na produljenje života očekuje se daljnji porast broja oboljelih. Nadalje, iako još uvijek ne postoji zadovoljavajući lijek za najveći dio demencija, postoje razlozi za oprezni optimizam. Naime, zabilježen je pad broja oboljelih od demencije u razvijenim zemljama (premda točan razlog takve tendencije pada broja oboljelih nije poznat). Smatra se da su porast životnog standarda, dobra kontrola čimbenika rizika, viši stupanj naobrazbe i življenje u stimulativnom okruženju glavni kandidati za objašnjenje ovog povoljnog trenda.

Zbog čega dolazi do demencije?

Iako je demencija kod Alzheimerove bolesti najčešći i najpoznatiji oblik ovog problema, to nije jedini oblik demencije. Propadanje intelektualnih sposobnosti može se javiti uz bolesti moždanih krvnih žila, kao i kod traumatskih ozljeda mozga. Međutim, sve se više smatra da je većina demencija miješanog uzroka (dakle, kada se radi o kombiniranoj patologiji karakterističnoj za cerebrovaskularnu i Alzheimerovu bolest).

Većina demencija (kao ona kod Alzheimerove bolesti) ima postupan i nezaustavljiv tijek jer se javljaju kao posljedica napredujućih oštećenja mozga. Iako točan mehanizam nastanka oštećenja moždanih stanica kod Alzheimerove bolesti nije sasvim razjašnjen, većina znanstvenika se slaže da je posredovan nakupljanjem patoloških proteina (beta-amiloidni plakovi i tau-čvorovi) u i između živčanih stanica. Nažalost, lijekovi kojima su se nastojali ukloniti nakupine patoloških proteina iz mozga te u čiji je razvoj uloženo mnogo nade i novaca nisu se pokazali učinkovitim.

Nedovoljno se naglašava da prekomjerna konzumacija alkohola može uzrokovati demenciju. Alkohol izravnim toksičnim djelovanjem i neizravno (deficit vitamina, česte traume glave, poremećaji zgrušavanja krvi i krvarenja) oštećuje mozak pa na taj način dovodi do demencije koja je (suprotno uobičajenom vjerovanju) često i ireverzibilna i težeg stupnja, zbog čega zahtjeva smještaj oboljele osobe u instituciju.

Simptomi demencije

Određeni, istina mali broj demencija može se izliječiti, što znači da oboljela osoba može ponovno funkcionirati kao i prije nastupa oštećenja. To je i glavni razlog zbog čega je nužno što ranije, odmah kada se primijete smetnje pamćenja i drugi simptomi, provesti ciljane preglede koji ukazuju na potencijalno izlječive uzroke propadanja spoznajnih funkcija. Tu spadaju metabolički poremećaji (endokrinološki poremećaji, manjak vitamina, zatajenje bubrega i jetre), upalne bolesti mozga (autoimune bolesti, infekcije), tumori mozga i hematomi, neki oblici epilepsije, trovanja i porast tlaka u lubanjskoj šupljini.

Simptomi koji prethode razvijenoj bolesti su promjene osobnosti, sumnjičavost, postupan gubitak interesa, nagle promjene raspoloženja i razdražljivost, te smetnje spavanja vrlo rano u tijeku bolesti. Ovi simptomi lako se zamijene sa simptomima depresije, ali razlikovanje početne demencije od depresije je ključno, s obzirom da se depresija u većini slučajeva može zadovoljavajuće liječiti. Međutim, depresija se često javlja i kod dementne osobe te dodatno pogoršava ionako narušeno funkcioniranje. To znači da se u svakom slučaju poremećaji raspoloženja moraju prepoznati i što ranije započeti s liječenjem.

U kasnijim fazama bolesti javljaju se, ovisno o tipu demencije, i drugi simptomi poput halucinacija, smetnji gutanja i motoričkih oštećenja. Zbog njih oboljeli postaje vezan uz krevet i sasvim ovisan o tuđoj pomoći. Nažalost, danas oboljeli od Alzheimerove bolesti još uvijek umiru u prosjeku 9 ili 10 godina nakon postavljanja dijagnoze, što je gotovo isto kao što je umrla prva pacijentica koju je opisao dr. Alois Alzheimer po kojemu je bolest i dobila ime.

Dijagnostički algoritam

Danas postoje brojne i istančane dijagnostičke metode za otkrivanje oštećenja mozga (primjerice CT, MR, fMR, PET, SPECT) i uzroka demencije. Ipak, temelj za otkrivanje bolesti i dalje predstavljaju anamneza (zbog opisanih smetnji često je dobivena od članova obitelj) i detaljan (psihijatrijski, internistički i neurološki) pregled. Laboratorijskim pretragama krvi mogu se otkriti potencijalno reverzibilni uzroci demencije (krvna slika, elektroliti, glukoza, jetreni enzimi, bubrežna funkcija, hormoni štitne i nadbubrežne žlijezde, serološki testovi za sifilis, HIV i boreliju, razina folata, homocisteina i vitamina B12).

Pregledom cerebrospinalne tekućine mogu se otkriti upalni uzroci i biobiljezi za Alzheimerovu bolest. Razvijene su i metode kojom se mogu odrediti i biobiljezi u krvi što je daleko manje invazivno i zahtjevno. Izraženost bolesti, odnosno stupanj kognitivnog oštećenja najčešće se kvantificira jednostavnim i brzim testom Mini Mental State Examination (MMSE).

Liječenje demencije

Za liječenje demencije postoji više lijekova. Inhibitori acetilkolinesteraze koji povećavaju dostupnost acetilkolina, neurotransmitera koji nedostaje kod svih demencija. Blokator NMDA je jedinstveni antidementiv, složenog mehanizma djelovanja koji se primjenjuje u uznapredovaloj fazi bolesti.

Spomenuti lijekovi usporavaju napredovanje bolesti i odgađaju gubitak neovisnosti te smještaj oboljelog u instituciju. Također smanjuju potrebu za dodatnim psihijatrijskim lijekovima kao što su antipsihotici i stabilizatori raspoloženja koji u starijoj populaciji mogu imati ozbiljne nuspojave. Na taj način ne smanjuju samo troškove zbrinjavanja oboljelog već, što je najvažnije, popravljaju kvalitetu i njegovog života i života obitelji. Iako se primarno koriste za liječenje oboljelih od Alzhemerove bolesti, pokazali su se učinkovitima i kod drugih oblika demencije.

Mogućnosti prevencije

Demencija ima iste čimbenike rizika kao i kardiovaskularne bolesti (pušenje, pretilost, visoki krvni tlak, neregulirana šećerna bolest, visoke masnoće u krvi) pa se njihovom kontrolom umanjuje i rizik nastanka demencija. Često se nailazi na uzrečicu "ono što je dobro za srce, dobro je i za mozak". Čekajući pronalaženje lijeka, dobar životni standard, uravnotežena prehrana, fizička i mentalna aktivnost, bogat društveni život, stimulativni okoliš i zdrav san se shodno tome čine razumnim strategijama u borbi protiv demencija.

Cjeloživotno učenje također odgađa kognitivno propadanje. Ljudi s višim stupnjem naobrazbe (dakle, s većom tzv. kognitivnom rezervom) obolijevaju kasnije. Viši stupanj edukacije ne umanjuje nakupljanje plakova patoloških proteina, već se takvi ljudi bolje nose s oštećenjem, odnosno učinkovito kompenziraju oštećenja. Osim formalnog školovanja, kognitivna rezerva može se graditi mentalno zahtjevnim aktivnostima poput učenja sviranja novog instrumenta ili učenja novog jezika. I društveno bogat život čini se djeluje zaštitno.

Posljednjih godina došlo do značajnih otkrića u medicini spavanja; naime tijekom sna se višestruko povećava odvođenje štetnih metabolita iz mozga (među njima i beta-amiloida) te je dokazano da dobar san umanjuje odlaganje patoloških depozita u mozgu i pojavu demencije. Vrijedi i suprotno; smetnje sna prethode pojavi demencije, a vrlo vjerojatno pogoduju njenom nastanku.

Istraživanja su nedvosmisleno pokazala i povoljan zaštitni učinak fizičke aktivnosti: ljudi koji vježbaju starenjem manje intelektualno propadaju. Sretna okolnost je što naš, mediteranski način života (prehrana, obrazac aktivnosti, "siesta" iza ručka, čak umjerena izloženost suncu) izgleda djeluju zaštitno. Iako novi epidemiološki podaci nisu tako crni, društvo mora biti spremno skrbiti za sve veći broj starijih osoba – pa tako i starijih osoba s kognitivnim oštećenjima.