Otkriće antibiotika i mogućnost liječenja po život opasnih zaraznih bolesti donijelo je pravu revoluciju u medicini, no njihova laka dostupnost, propisivanje bez adekvatne indikacije i obilato korištenje u poljoprivredi izazvalo je pojavu i širenje rezistentnih bakterijskih vrsta. Danas brojne bakterije u svom genomu sadrže veći broj gena za rezistenciju te su otporne na više različitih klasa antibiotika. Također, određeni bi uzročnici u ne tako dalekoj budućnosti mogli postati rezistentni na sve dostupne antimikrobne lijekove, zbog čega brojni stručnjaci upozoravaju kako se približavamo tzv. postantibiotskoj eri. Upravo je zato važno neke od tih "superbakterija" pobliže upoznati.
Meticilin-rezistentni Staphylococcus aureus (MRSA) predstavlja varijantu zlatnog stafilokoka s izraženim genima rezistencije što mu omogućuje otpornost prema beta-laktamskim antibioticima i cefalosporinima, a nerijetko i drugim klasama antibiotika. Sposoban je izazvati čitav niz različitih bolesti - od infekcija kože i rana, pa do upale pluća i sepse sa smrtnim ishodom. Radi se o jednoj od najčešćih uzroka bolničkih infekcija, premda se u proteklih desetak godina ova bakterija rapidno proširila i u općoj populaciji (dakle među ljudima koji prethodno nisu boravili u bolnici).
MRSA se uglavnom prenosi preko ruku zdravstvenog osoblja koje je bilo u kontaktu s asimptomatskim kliconošom ili inficiranim bolesnikom, što je često udruženo s neadekvatnim pranjem ruku. Izvan bolnice se MRSA najčešće prenosi u situacijama bliskog kontakta većeg broja ljudi, kao što su sportski klubovi ili škole. Takav način prijenosa dodatno pospješuju bliski kontakti kože na kožu, oštećenja kože u vidu posjekotina, zagađene površine i nizak životni standard uslijed prenapučenosti. Svakako je važno razlikovati kolonizaciju od infekcije meticilin-rezistentnim stafilokokom. Kolonizacija je stanje kada je bakterija prisutna bez kliničkih znakova bolesti, što nazivamo kliconoštvom. S druge strane, infekcija se događa kad bakterija uđe u tkivo i počne se umnožavati te se razvijaju simptomi bolesti.
Dijagnoza se postavlja kultivacijom odgovarajućeg materijala na hranjive podloge u mikrobiološkom laboratoriju. Razvijeni su i novi testovi koji omogućuju detekciju genetskog materijala bakterije i njenih gena rezistencije s ciljem ubrzavanja čitavog dijagnostičkog procesa. Terapija se određuje prema antibiogramu, a u određenim slučajevima (poput razvoja apscesa) potreban je i kirurški zahvat ili drenaža. Treba naglasiti kako MRSA nije smrtonosnija od infekcije osjetljivim sojevima zlatnog stafilokoka, već je opasnija zbog ograničenog arsenala antibiotika koji nam stoji na raspolaganju u njenom liječenju.
Vrlo opasne i teško lječive infekcije enterobakterijama rezistentnim na karbapeneme (CRE) su u porastu među hospitaliziranim pacijentima. Enterobakterije predstavljaju veliku obitelj bakterija s dobro poznatim članovima kao što su Escherichia coli i Klebsiella pneumoniae, a karbapenemi su beta-laktamski antibiotici širokog spektra djelovanja i nerijetko posljednja linija obrane kod višestruko rezistentnih bakterija. Upravo su zbog toga CRE rezistentne na praktički sve antibiotike u kliničkoj praksi pa shodno tome ne čudi visoka smrtnost bolesnika kod kojih su ove bakterije prisutne u krvi.
Premda su, gledamo li Europi u cjelini, takvi rezistentni sojevi rijetkost, u posljednjih je nekoliko godina na području Balkana (a napose u Grčkoj) zabilježen njihov porast. Jedan od enzima koji je raširen u Hrvatskoj i koji enterobakterijama omogućuje navedeno svojstvo rezistencije poznat je po kratici NDM-1 (prema eng. New Delhi metallo-beta-lactamase-1). Molekularna tipizacija gena za takve enzime pomoću elektroforeze u pulsnom polju važan je alat za praćenje i suzbijanje epidemije ovim uzročnicima. Zbog suženog izbora antibiotika kod infekcije rezistentnim enterobakterijama, u terapiji nam preostaju samo lijekovi s brojnim nuspojavama i s lošom tolerancijom od strane pacijenata.
Neisseria gonorrhoeae ili gonokok uzročnik je gonoreje ili kapavca, spolno-prenosive bolesti koja zahvaća sluznicu mokraćne cijevi, vrata maternice, rektuma, ždrijela i oka. Neliječena gonoreja može dovesti do zdjelične upalne bolesti, izvanmaternične trudnoće, neplodnosti i povišenog rizika za zarazu virusom humane imunodeficijencije. Također se može prenijeti s majke na dijete te izazvati sljepoću ili po život opasne infekcije novorođenčeta. Radi se o zaraznoj bolesti koja je rasprostranjena u čitavom svijetu, stoga je i rastuća rezistencija ove bakterije postala globalni problem.
Bakterija ima svojstvo preuzimanja raspadnutog genetskog materijala drugih bakterija, što mijenja njen genetički profil i u određenim slučajevima rezultira rezistencijom. Tim su procesom poznatim kao transformacija različiti sojevi gonokoka postali rezistentni na sve klase antimikrobnih lijekova osim jedne: cefalosporina. Ipak, noviji podaci pokazuju da čak i ovi lijekovi polako gube svoju aktivnost protiv sojeva pronađenih diljem svijeta. Jedan od takvih sojeva je i HO41 otkriven u Japanu. Zbog toga danas empirijska terapija u liječenju gonoreje više ne prolazi; kod svake sumnje na ovu bolest uzročnika je potrebno dokazati u mikrobiološkom laboratoriju te napraviti test osjetljivosti na antibiotike.
Četiri su ključna koraka u borbi protiv "superbakterija": sprječavanje infekcija poboljšanjem higijensko-sanitarnih mjera, epidemiološko praćenje rezistentnih sojeva, racionalno korištenje antibiotika te razvoj novih antibiotika i dijagnostičkih testova. Bakterije će nesumnjivo pronaći načine da se odupru i najnovijim antimikrobnim lijekovima koji su tek u istraživanju, zbog čega su potrebne agresivne mjere kako bi spriječili razvoj novih, ali i širenje već postojećih oblika rezistencije.