Može li se demencija liječiti?

Brojni uzroci jedne bolesti

Demencija ne predstavlja jedinstvenu bolest, već postoje brojni uzroci (neki i nepoznati) koji dovode do oštećenja postojećih umnih sposobnosti. Većina demencija posljedica je napredujućih oštećenja mozga koja se danas dostupnim metodama liječenja ne mogu popraviti ili značajnije zaustaviti. Najčešća od takvih demencija jest ona kod Alzheimerove bolesti čija pojavnost starenjem stanovništva sve više raste, premda značajan udio čine demencije kod cerebrovaskularnih bolesti i drugih degenerativnih bolesti mozga (primjerice frontotemporalna lobarna demencija, demencija Lewyjevih tjelešaca, kao i demencija kod Parkinsonove, Huntingtonove i Creutzfeld-Jacobove bolesti).

Međutim, određen mali udio demencija poznatih uzroka može se izliječiti, što znači da oboljela osoba može ponovno funkcionirati kao i prije nastupa oštećenja. To je i glavni razlog potrebe što ranijeg (odmah po uočavanju smetnji pamćenja i drugih simptoma) provođenja ciljanih pregleda za dokazivanje potencijalno reverzibilnih uzroka propadanja spoznajnih funkcija. Tu spadaju metabolički poremećaji (endokrinološki poremećaji, nedostaci vitamina, zatajenje bubrega i jetre), upalne bolesti mozga (autoimune bolesti, infekcije, paraneoplastički sindromi), tumori mozga i hematomi, neki oblici epilepsije, trovanja i porast tlaka u lubanjskoj šupljini.

Nespecifični simptomi

Demencije su bolesti koje se većinom javljaju kod starijih ljudi, s obzirom da se radi o ljudima koji nisu radno ni intelektualno aktivni, početne simptome je teško primijetiti. Obično je početak bolesti postupan, a oboljeli rijetko primjećuje svoja sve veća ograničenja ili ih pak negira. Okolina ih zamjenjuje s dobroćudnom staračkom zaboravljivosti, a postoji uvriježeno i pogrešno mišljenje da su intelektualno propadanje i sve veća ovisnost o okolini normalne posljedice starenja. Liječniku dolaze (ili ih dovode) kada se jave smetnje ponašanja - primjerice agresivnost, sklonost lutanju i noćni nemir.

Simptomi koji prethode razvijenoj bolesti su promjene osobnosti, sumnjičavost, postupan gubitak interesa, nagle promjene raspoloženja i razdražljivost, te smetnje spavanja, što je sve lako zamijeniti sa simptomima depresije. Razlikovanje početne demencije od depresije je važno, s obzirom da se depresija u većini slučajeva može zadovoljavajuće liječiti. Međutim, depresija se često javlja i kod dementnog pacijenta te dodatno pogoršava ionako narušeno funkcioniranje. To znači da se u svakom slučaju poremećaji raspoloženja moraju prepoznati i što ranije započeti s liječenjem.

Put do dijagnoze

Danas postoje brojne i istančane dijagnostičke metode za otkrivanje oštećenja mozga i uzroka demencije, a mahom se radi o slikovnim tehnikama poput računalne tomografije ili magnetne rezonance. No najveću važnost za otkrivanje bolesti i dalje ima anamneza (zbog opisanih smetnji češće dobivena od članova obitelj) uz detaljan psihijatrijski, internistički i neurološki pregled. Laboratorijskim pretragama krvi (krvna slika, elektroliti, glukoza, jetreni enzimi, bubrežna funkcija, hormoni štitne i nadbubrežne žlijezde, serološki testovi za sifilis, HIV i boreliju, razina folata i vitamina B12) mogu se otkriti potencijalno reverzibilni uzroci demencije. Pregledom cerebrospinalne tekućine mogu se otkriti upalni uzroci, a u novije vrijeme iz likvora se određuju i biološki biljezi za Alzheimerovu bolest.

Elektroencefalografija (EEG) je stara, neinvazivna i lako dostupna metoda koja je korisna za dijagnozu encefalopatija (Creutzfeld-Jacobova bolest, subakutni sklerozirajući panencefalitis, jetrena encefalopatija). Izraženost bolesti, odnosno stupanj kognitivnog oštećenja najčešće se kvantificira jednostavnim i brzim testom Mini Mental State Examination (MMSE).

Liječenje

Ukoliko se otkrije reverzibilni uzrok demencije, liječenje treba započeti što ranije jer i reverzibilni uzroci mogu vremenom postati ireverzibilni. Nedovoljno se naglašava kako i prekomjerna konzumacija alkohola može uzrokovati demenciju. Naime, alkohol izravnim toksičnim djelovanjem, ali i neizravnim putovima (deficit vitamina, česte traume glave, poremećaji zgrušavanja krvi i krvarenja) oštećuje mozak, dovodeći do demencije koja je, suprotno uobičajenom vjerovanju, često ireverzibilna i težeg stupnja pa zahtjeva smještaj oboljelog u instituciju.

Za većinu demencija preostaje simptomatsko liječenje. Za liječenje demencije uzrokovane Alzheimerovom bolešću registrirano je više lijekova. Neki od njih djeluju na način da povećavaju dostupnost acetilkolina, neuroprijenosnika deficitarnog kod svih demencija, inhibicijom enzima acetilkolinesteraze koji ga razgrađuje. Ti lijekovi usporavaju napredovanje bolesti i odgađaju gubitak neovisnosti i smještaj oboljelog u instituciju. Također smanjuju potrebu za dodatnim psihijatrijskim lijekovima kao što su antipsihotici i stabilizatori raspoloženja, koji u starijoj populaciji mogu imati ozbiljne nuspojave. Na taj način ne smanjuju samo troškove zbrinjavanja oboljelog već, što je najvažnije, popravljaju kvalitetu i njegovog života i života obitelji.

Postavlja se pitanje - ima li smisla davati spomenute lijekove kod demencija koje nisu uzrokovane Alzeheimerovom bolešću? Logično je, s obzirom da se radi o simptomatskoj terapiji (slično kao liječenje parkinsonizma) kojom se povećava dostupnost acetilkolina ili umanjuje oštećenje neurona, da ovi lijekovi mogu biti korisni ne samo kod demencije, već i kod Alzheimerove bolesti. Tako je sve više pojedinačnih izvješća koje ukazuju na korisnost njihove primjene.

Zaključak

Bez obzira na to što je većina demencija ireverzibilna i progresivna, nužno je što ranije postaviti pravu dijagnozu bolesti i, kada je to moguće, na vrijeme započeti uzročno i simptomatsko liječenje. Simptomatsko liječenje (u prvom redu antidementivi i antidepresivi, a samo kada i koliko je nužno antipsihotici i anksiolitici) popravlja kvalitetu života kako oboljelog, tako i njegovatelja, što u konačnici smanjuje troškove koje društvo izdvaja za njegu i skrb o oboljeloj osobi.