Dijete i droga

Što učiniti kada se suočite s vjerojatnošću da dijete konzumira drogu?

Nevjerica, šok, razočaranje i gnjev

Ako ste se suočili sa sumnjom da je vaše dijete kušalo neku od psihoaktivnih droga (najvjerojatnije marihuanu ili ecstasy), prve reakcije su vjerojatno nevjerica, šok, razočaranje i gnjev. Sve te reakcije dijete treba vidjeti i doživjeti, vi imate pravo iskazati svoje osjećaje i pokazati svoju odbojnost prema drogama. Nemojte nasjesti na priče da je to "za nekog drugog" ili "da se to samo čuva za neki tulum u subotu". Iako vam nije lako, razgovor treba voditi otvoreno, nastojeći ne vrijeđati ali i ne biti impresioniran maštovitim pokušajima opravdanja.

Nemojte situaciju pokušavati zataškati, ni pred sobom ni pred djetetom, pokušavajući naći neko jednostavno opravdanje i vjerovati da je to samo usputna epizoda. Nemojte ni misliti da će se sve riješiti samo od sebe, iako trebate pokušati odvagnuti istinsku težinu situacije.

Iskažite zabrinutost

Iskažite zabrinutost, opasnost i svijest o narušenom povjerenju. Pokušajte sada (ako niste ranije) saznati što više o sredini u kojoj se kreće i kako se do droge došlo. Nemojte da vas savlada panika i histerija, ali nemojte ni misliti da je to samo jedna nevažna epizoda. Ne nasjedajte na argument "to svi rade". Mladi taj argument upotrebljavaju svaki put kada kreću u pregovore oko neke roditeljske dozvole - odlazak u disko do jutra, spavanje izvan kuće, izlet, veći džeparac itd.

Ako ste istrenirani u drugim zahtjevima, znate da običnim traženjem nabrajanja "koji to svi", obično lako pobijate te "argumente". No percepcija mladih o određenim ponašanjima među njihovim vršnjacima je uistinu viša od stvarne učestalosti određenog ponašanja. Oni naime selektivno prepoznaju samo ona ponašanja koja su im važna i na koja se pozivaju. Stoga je bitno da imate istinske argumente temeljene na stvarnim činjenicama, a važno je i da im znate protumačiti njihovo doživljavanje vršnjačke okoline.

Promjena svakodnevice

Situacija sumnje ili potvrđenog eksperimentiranja s nekom psihoaktivnom drogom izmijenit će svakodnevicu u vašoj obitelji i s tim se treba smjesta suočiti. Od razdoblja prvog eksperimentiranja do učestalije konzumacije, a onda do ovisnosti put je dugačak i svu snagu i energiju, potpomognuti stručnim službama, trebate usmjeriti da vaše dijete taj put ne prođe do kraja.

Uloge

Vi ste roditelj i u svakoj situaciji ta uloga je samo vaša - ugodna i neugodna, s bolom ili ponosom - vi morate biti roditelj do kraja. Ne padajte u zamku gubljenja roditeljske uloge, pretvaranje roditeljstva u prijateljstvo kako biste djetetu bili bliži - ono vas treba kao roditelja ma koliko se ponekad protiv vas bunilo. Svoje prijatelje ono već ima. Vi ste mu nezamjenjivi. 

Konzumiranje droga je kršenje pravila ponašanja koja su u kući postavljena. Kršenje pravila mora donijeti posljedice. Kućni red će se, već prema vašem nahođenju i situaciji, promijeniti.

Financiranje

Uskratite ili jako ograničite džeparac, jer novac za drogu dolazi od onih novaca koje mu vi dajete za sendvič, sok, kino ili disko. Objasnite mu da ne želite da novac troši na droge i da će džeparac moći ponovo dobiti kada pokaže odgovornost i prema sebi i prema novcu. Možete smanjiti gledanje televizije, duljinu telefonskih razgovora, korištenje interneta (jednostavno se višak računa plaća od djetetova džeparca). Možete zabraniti izlaske, zaposliti dijete bilo aktivnostima za kuću ili školu, ili intenzivnim sportom koji zahtijeva učestale treninge (u prvim fazama to uspijeva). Ali isto tako, morate često, vrlo često odlaziti u školu i kontrolirati izostanke i ocjene. Ako možete, razgovarajte s roditeljima njegovih prijatelja. Iako će reći da to sve zna, informirajte ga o svim štetnim učincima droga (ne samo vlastitim izjavama, raspitajte se o web stranicama, donesite prigodne informacije kući).

Upozorite ga da su nove spoznaje sumornije no što se pretpostavljalo - sve droge djeluju na moždane funkcije i mogu uzrokovati trajne posljedice. Isto tako morat ćete promijeniti svoj raspored dnevnih obveza i provoditi više vremena s djetetom, pomiriti se s tim da odgodite ili svedete na najmanju mjeru putovanja i izbivanja iz kuće, i stalno pratiti, nadzirati i razgovarati, razgovarati ...

Kako dalje?

Ne smijete se opustiti u dinamici zbivanja, ponašanje i ograničenja prilagodit ćete situaciji i reakciji vašeg djeteta. Iako roditelji, kada otkriju eksperimentiranje (ako je to samo eksperimentiranje) obično misle da se s tim mogu sami nositi i nevoljko se povjeravaju drugima, razmislite ne bi li bilo mudrije odmah se obratiti za pomoć stručnjacima u školi, psiholozima, pedagozima, liječnicima u službama školske medicine ili lokalnom centru za prevenciju ovisnosti.

Što je testiranje na droge?

Testiranje je, kao mjera ranog otkrivanja koje prate stručne intervencije i odgovarajući tretmani samo karika u lancu stručnog postupka u zajedničkim naporima zajednice i stručnjaka da spriječe razvoj zloporabe droga.

Danas se o samom testiranju na droge i o mogućem organiziranom postupku testiranja zna malo ili nedovoljno, te se otvara mogućnost za različita nagađanja, dvojbe i poluistine. Stoga o testiranju, njegovim prednostima, nedostacima, dvojbama, pravnim i etičkim aspektima, također treba imati pouzdanu i točnu informaciju.

Postupak testiranja zahtijeva dobivanje tjelesnoga uzorka (mokraća, slina, kosa, znoj, krv). Najuobičajenija je metoda testiranje urina. Samo uzimanje uzroka mora biti strogo nadzirano kako bi se izbjegle zamjene, razrjeđivanja ili druge manipulacije. za sve maloljetne osobe pisani pristanak za testiranje moraju dati roditelji.

Kod svakog se testiranja mogu pojaviti i lažno pozitivni i lažno negativni rezultati. Uobičajenim se metodama negativni rezultati smatraju negativnima, dok pozitivni (ukoliko se radi o prvom testiranju) zahtijevaju potvrdu, odnosno konfirmaciju dodatnim, sofisticiranim metodama.

Testiranje urina će pokazati samo je li osoba uzela psihoaktivno sredstvo za koje je test predviđen, i to je li ga uzela u određenom vremenskom razdoblju prije testiranja. Testiranje neće pokazati je li ta osoba uzela sredstvo ikada u životu, niti je li ga uzela toliko vremena prije testiranja da ga nije bilo moguće utvrditi.

Ključni problem s kojim se prije svake odluke o testiranju treba suočiti je što učiniti u slučaju pozitivnoga nalaza. Za takve situacije treba imati točno razrađene algoritme ponašanja i postupanja, kako se samom činjenicom da je netko uzeo psihoaktivno sredstvo ne bi manipuliralo u smislu represije, pritiska na roditelje i školu, neodgovarajućeg uključivanja pojedinca i obitelji u odgovarajući program i sl.

Uzevši u obzir sva ograničenja, testiranje urina na droge kao screening čitave populacije nema stručnog opravdanja. Samo testiranje ne rješava problem.

U slučajevima individualnoga testiranja rizičnih pojedinaca, testovi bi stručnjacima u sustavu (službama školske medicine, centrima za prevenciju ovisnosti) morali biti na raspolaganju u dovoljnim količinama da ih primijene upravo kod rizičnih pojedinaca na zahtjev roditelja, školskog osoblja ili prema vlastitoj prosudbi.