Znanstvenici su zaključili da je upravo trčanje omogućilo našim precima razvoj mozga jer su trčanjem mogli doprijeti do većih količina hrane. Ne hodanjem, nego trčanjem - i to trčanjem na veće udaljenosti. Tako je mozak preuzeo primat, a mišići više nisu toliko važni. No "trkački geni" su još uvijek uglavnom jaki u našim tijelima jer je, s evolucijskog stajališta, od razdoblja pojave kotača do današnjeg dana prošlo zanemarivo malo vremena.
Da bi se moglo trčati, treba imati tako izgrađeno tijelo. Profesor Denis Bramble sa Sveučilišta Utah i profesor Daniel Lieberman sa Sveučilišta Harvard odlučili su to dokazati usporedbom građe tijela i biomehaničkih osobina čovjeka i ostalih vrsta koje trče. Prvo su uspoređivali životinje koje trče na 4 noge i čovjeka koji trči na 2 noge. Zaključili su da četveronožne životnije mogu razviti veće brzine (antilope postižu brzinu od 55 do 75 km/h i mogu trčati nekoliko minuta) od čovjeka (najbrži sprinter trči oko 36 km/h i to u trajanju od najviše 10 sekundi).
S druge pak strane, čovjek može trčati puno duže na manjim vrijednostima brzina. Tako su zabilježeni slučajevi gdje afrički lovci često gone svoj plijen dok ne padne od iscrpljenosti pa ga onda dokrajče oružjem. Za taj dokaz ne treba otići daleko do afričkih lovaca. Dovoljno je otići na dužinski trening (u trkačkom žargonu to je jedan oblik treninga koji znači da jednom tjedno trčite duže nego ostale dane, ali s manjim intenzitetom.
Ovisno o spremi i iskustvu, dužinski treninzi se kreću od 5 km za početnike do 32 km) s manjim psom pa ćete ga vjerojatno morati nositi kući, dok vas s druge strane taj isti psić može stići na 100m i zariti zube u vaš gležanj.
Također su međusobno uspoređivane biomehaničke osobine današnjeg čovjeka i njegovih predaka. Znanstvenici su promatrali 26 biomehaničkih osobina koje sačinjavaju tijelo dobrog trkača na duge staze te zaključili da većinu njih posjeduje upravo naša vrsta, dok su preci koji su izumrli imali samo nekoliko njih. Neki od njih su imali glave s minimalnom pokretljivošću jer su bile spregnute jakim mišićima ramena i ruku. Takva građa omogućavala je dobro penjanje, no bila je neprikladna za trčanje. Naš predak australopitek imao je mogućnost penjanja i hodanja, ali ne i trčanja.
Trebalo je proći sljedećih 3 milijuna godina preko Homo habilisa i Homo erectusa, do Homo sapiensa čiji smo i mi pripadnici, da bi hodanje i trčanje bilo usavršeno kao oblik kretanja. Neke karakteristike koje ima isključivo Homo sapiens, a koje omogućuju trčanje su:
Svojom teorijom i dokazima profesori Bramble i Lieberman vjerojatno nisu u potpunosti definirali kako i zašto je čovjek razvio trčanje na duge pruge kao nešto što je svojstveno samo njemu, ali su bacili pogled na cijelu priču iz sasvim novog i osvježavajućeg kuta.
Današnja moderna civilizacija često zaboravlja pogledati u prošlost kako bi shvatila neke činjenice o sadašnjosti. U razvijenim društvima najveći udio u uzrocima smrti imaju bolesti srca i krvnih žila. Srčani udari i moždani udari kao uzroci smrti i u hrvatskoj populaciji čine više od 50 % među svim uzrocima smrti. Sve to je posljedica načina života kojeg danas vodimo. Tek unatrag 40 godina (a i manje) si gotovo svatko može priuštiti automobil kao sredstvo kretanja. Vožnja automobilom postala je standardan način kretanja pa više nemamo volje pješke otići niti 300 metara do kioska, nego radije sjedamo u auto.
Osim toga, poslovi koje obavljamo su u većoj ili manjoj mjeri vezani uz sjedenje za stolom ili pred računalom, a hrana je jeftinija i dostupnija nego ikad. Unatoč svemu tome, naše tijelo još uvijek misli da mora uzeti što više kalorija jer ga čeka naporan put te zbog toga imamo istu potrebu za hranom kao i naši preci pred tisuću godina. Ta potreba nije pod kontrolom razuma, već je nagonski uvjetovana i potreban je veliki napor da bi razum prevladao nagon.
Svi koji su ikada pokušali držati se dijete za mršavljenje mogu posvjedočiti o jačini nagona za hranom te količini volje i razuma da bi se taj nagon prevladao. Dakle, potreba za hranom još uvijek postoji, ali ta hrana više nije potrebna u tolikoj količini da bi naše tijelo normalno funkcioniralo. Zato se prekomjerno unesene količine hrane negdje moraju uskladištiti.
Najčešće se pohranjuju kao masno tkivo, ali se također talože i u krvne žile. Kada se jedna žila začepi, protok krvi u njoj prestane; nalazi li se takva žila na srcu, nastat će srčani udar, a radi li se o krvnoj žili mozga, tada je riječ o moždanom udaru. Prekomjerna težina također uništava i zglobove koji nisu predodređeni za nošenje velikih težina.
U svjetlu svih tih informacija zaključujemo kako nekretanje s jedne strane te prekomjerna potrošnja hrane s druge, dovode do niza bolesti na čiju prevenciju itekako možemo utjecati. Na kraju krajeva, ono što najviše zabrinjava ljude kod prekomjerne težine je estetski dojam, koji je i najčešći povod da se krene u bitku s kilogramima.
Bilo zbog estetskih ili zdravstvenih razloga, trčanje je jedan od preporučljivih načina tjelesne aktivnosti. Njegove prednosti su sljedeće: