Evolucija trčanja 1/2

Gužva trkača

Zamislite kako bi izgledalo kad bi svakog jutra na ulicama naših velikih gradova umjesto gužvi automobila vladala gužva trkača. Netko bi iz Botinca ili Kaštel Štafilića jurio 3:30 min/km kako bi stigao na posao na Šalatu ili Poljud, no taman na križanju Vukovarske i Držićeve nailazi na "čep" jer ovi iz Novog Zagreba uvijek krenu kasno na posao, a idu samo 5:00 min/km. Pa ti pretječi, sudaraj se i razmiči! Onda u Vlaškoj jedan od trkača "zakuhao" jer nije uzeo dovoljno vode pa je dehidrirao. Opet zastoj. Kad trkač taman stigne na Šalatu, nailazi na gužvu pod tuševima jer svi dolaze u zadnji čas na posao. Osim onih par koji imaju privilegiju u automobilu. A ti ionako smrde po ispušnim plinovima. Ovaj scenarij bi bio moguć da g. Ford nije pokrenuo masovnu i jeftinu proizvodnju automobila i učinio ih dostupnima širokim masama - tako danas svatko ide na posao autom.

Prometnih čepova kao u priči, a mjesto na parkiralištu nemoguće je pronaći. Onih malo privilegiranih koji pješače na posao smatra se ili čudacima ili siromašnima, a na posao dolaze znojni i smrdljivi. Sve te dramatične promjene dogodile su se prije samo jednog stoljeća. Do tada je dominantni način kretanja na posao, u posjete, selidbe i svadbe bilo hodanje, a u slučaju kašnjenja na vlastitu svadbu trebalo je i - potrčati.

Utrka za vlastiti život

U doba prapovijesti, dok su ljudi još živjeli u pećinama, sakupljali plodove za hranu i lovili divlje životinje, trčanje je bilo jedan od važnijih dijelova života, vještina i sposobnosti tadašnjeg čovjeka. Da bi se ulovila divlja životinja trebalo se kretati za njom, pratiti je, a kasnije možda i uloviti. Ponekad je to znalo potrajati danima, tijekom kojih su se prolazile velike udaljenosti. Neuspjeh u tom poslu nekada je značio i smrt za lovce i pripadnike njihova plemena jer je nesretna životinja predstavljala hranu, ali i materijal za odjeću i obuću cijele zajednice.

Dok današnjim trkačima trčanje predstavlja rekreaciju ili sportsko nadmetanje, tadašnjim trkačima trčanje je značilo život, a neuspjeh - smrt. Često jureći za životinjama znali su se udaljiti od svoje zajednice, a u slučaju da nisu ulovili plijen, ostajali bi bez zaliha hrane ne samo za duže razdoblje, nego i za period povratka svome domu. Zato je izdržljivost na duge staze bila jedna od važnijih čovjekovih sposobnosti i, vođeni zakonom jačeg koji je tada vladao, izdržljiviji su preživljavali dovoljno dugo da gene i sposobnosti koje su bile važne prenesu na slijedeće generacije.

Plemena laganih nogu

S vremenom je čovjek počeo sve više upotrebljavati mozak pa je izumom kotača počela era u kretanju koja je zahtijevala sve manju upotrebu vlastitog tijela za aktivno kretanje, a sve veće korištenje tog tijela kao pasivnog upravljača strojeva koji nam danas omogućuju prevaljivanje velikih udaljenosti. Unatoč tome, "trkački geni" su još uvijek uglavnom jaki u našim tijelima jer je, s evolucijskog stajališta, od razdoblja pojave kotača do današnjeg dana prošlo zanemarivo malo vremena.

Dokaz tome  da je naše tijelo još uvijek stvoreno za kretanje dokazuju primjeri različitih primitivnih plemena koja danas žive nomadsko-sakupljačkim načinom života u skrovitim dijelovima Afrike ili Južne Amerike. Iako žive u 21. stoljeću, njih moderna civilizacija još nije dohvatila pa žive životima lovaca iz pećine. Takvo jedno pleme, nama trkačima zanimljivo, je pleme Indijanaca Tarahumara iz Meksika. Iako su već u doticaju sa modernim društvom, neki utjecaji njihovih predaka još su uvijek jaki. To pleme ima razne običaje i igru koja uključuje puno trčanja na duge staze, a dominantni način putovanja im je trčanje. Sami sebe nazivaju "raramuri", što bi u prijevodu značilo "laganih nogu". Pojavili su se na nekoliko ultramaratonskih utrka i bez nekakvih posebnih priprema zauzeli visoka mjesta na ciljnoj listi.

Dobar primjer su i afrički narodi iz kojih izlaze pojedinci koji vladaju dugoprugaškom svjetskom scenom. Kultura trčanja je kod njih još uvijek toliko jaka da, ako se i ne radi o sportu i rekreaciji, trčanje još uvijek predstavlja način kretanja i putovanja. I veliki atletičar Haile Gebrselasie je u školu trčao po deset kilometara, s knjigama pod rukama. Od navike držanja knjiga još uvijek mu je jedna ruka više savijena u laktu prilikom utrka na elitnim svjetskim natjecanjima.

"Um caruje, snaga klade valja"

U današnje doba, bar u modernom zapadnom društvu, mišići i više nisu toliko važni, a mozak i pamet sve su značajniji. Tako je i metoda "um caruje, a snaga klade valja" poprimila značaj u današnjem društvu. Dvojica znanstvenika, profesor Denis Bramble sa Sveučilišta Utah i profesor Daniel Lieberman sa Sveučilišta Harvard, su 2004. godine iznijeli zanimljivu teoriju i objavili je u prestižnom znanstvenom časopisu Nature. Njihova teorija bi se mogla nazvati "snaga je klade morala valjati da bi danas um mogao carovati". "Carovanje uma" omogućuje mozak.

Mozak je pak luksuzni organ koji zahtijeva jako puno energije iz hrane koja se unese; u slučaju da nema dovoljno hrane, mozak ne može normalno funkcionirati i razvijati se. A ako nema normalne funkcije i genijalnosti mozga, nema ni udobnog sjedenja u najnovijem izdanju vašeg ljubimca na četiri kotača pa ste osuđeni na švrljanje u i oko pećine. Drugim riječima, gore navedeni znanstvenici su zaključili da je upravo trčanje omogućilo našim precima da imaju bolje i razvijenije mozgove, jer su trčanjem mogli doprijeti do većih količina hrane. Ne hodanjem, nego trčanjem - i to trčanjem na veće udaljenosti.