Djeca i sport

Bavljenje sportom

Ljubav prema sportu je izrazito lijepa osobina koju kod djece treba njegovati, bilo da je riječ samo o povremenom "haklu" s prijateljima ili o bavljenju sportom unutar sportskog kluba. Uključivanje u organiziranu sportsku aktivnost koja je primjerena dobi može izrazito povoljno utjecati na razvoj mlade osobe i usaditi joj neke vrijedne kvalitete kao što su odgovornost, upornost, sposobnost za timski rad i dr. Za sportsku aktivnost je dokazano kako:

• unapređuje zdravlje - kontrola tjelesne težine, prevencija bolesti srčanog i krvožilnog sustava, a i nekih kroničnih bolesti kao što je osteoporoza u kasnijoj dobi
• poboljšava tjelesnu kondiciju - navika vježbanja stvorena već u ranoj dobi čini osnovu za održavanje tjelesne kondicije tijekom cijelog života. Osim blagotvornih učinaka na zdravlje, ona također smanjuje rizik od težih oštećenja pri padovima, sudarima i sl., te ostvaruje preduvjet za razvoj motoričkih znanja
• razvija osnovna motorička znanja kao što su trčanje, skakanje, bacanje i dr. čime se stvara baza za usvajanje težih vještina
• spoznajne sposobnosti - dokazano je kako sudjelovanje u tjelesnim aktivnostima poboljšava koncentraciju i učenje
• oplemenjuje ličnost - djeca koja su u sustavu organizirane tjelesne aktivnosti su manje sklona nervozi, potištenosti, napetosti i stresu
• bolja društvena prilagodba

Podrška roditelja

Za dijete koje se bavi sportom potpora okoline je vrlo važna. Koliko će ono biti ustrajno u svom bavljenju sportom, vrlo često ovisi o tome koliko su roditelji spremni uložiti svog vremena u sportsku aktivnost djeteta. Vožnja na trening ili utakmicu, briga o prehrani i pranje dresova samo su neki od poslova koji postaju roditeljska dužnost. Za napredak djeteta je isto tako važna i dobra komunikacija između roditelja i sportskih trenera. Pritom je vrlo važno da roditelji znaju do koje se granice smiju upletati u posao trenera. Autoritet trenera ne bi trebali pred djecom dovoditi u pitanje zato što u suprotnom mogu izazvati zbunjenost kod djece. Česta roditeljska greška je i prekomjerna briga za djetetov sportski uspjeh što može jako opterećivati dijete i uzrokovati dalekosežne posljedice. Za dijete je najvažnije da se na sportskoj aktivnosti dobro zabavlja i druži s vršnjacima. Postavljanje nerealno visokih ciljeva pred njega, može izazvati gubitak vjere u sebe te trajno poremetiti odnos između roditelja i djeteta. Dobri sportski pedagozi će reći "sporta se treba igrati", a to je vrlo često i najjednostavnija formula za uspjeh.

Koji sport odabrati

Glavni čimbenik pri ovoj odluci bi trebala biti djetetova želja. No u odabiru bi isto tako bilo važno uzeti u obziru tjelesne karakteristike djeteta. Primjerice, ako je dijete po visini među najnižima u razredu, a roditelji su također niski rastom, male su vjerojatnosti za uspjeh tog djeteta u sportovima kao što su košarka i odbojka, u kojima je visina često odlučujući čimbenik za selekciju. Za djecu nižeg rasta postoji mnogo sportova između kojih mogu birati i u kojima njihova visina neće biti limitirajući čimbenik. Između ostalih, to su borilački sportovi, gimnastika, nogomet, stolni tenis, biciklizam i dr.

U odabiru sporta bi trebalo voditi računa i tome kakve su psihičke osobine djeteta. Naime, smatra se kako sportovi u kojima ima fizičkog kontakta nisu prikladni za anksiozniju djecu (sklonu tjeskobi). Stoga je tu djecu najbolje usmjeriti u sportove gdje nema fizičkog kontakta kao što su plivanje, veslanje, tenis, stolni tenis i sl.. Za neke od nabrojenih sportova je nužno imati čeličnu volju, posjedovati fanatičan pristup treningu. Djecu koja su u igri sklonija šali i nemaju toliko snažnu volju, bolje je usmjeriti u neke od sportova u kojima nije nužan toliko fanatičan pristup, a trening pruža veće zadovoljstvo (košarka, nogomet i sl.). I na kraju, čimbenici koji su često puta najvažniji su udaljenost i dostupnost sportskih klubova. U slučaju da roditelj nema mogućnost svakodnevno dijete voziti na trening i dolaziti po njega, zasigurno je da upisivanje na sport koji se trenira na drugom dijelu grada nije baš najbolja opcija. Iako u početku dijete veliku udaljenost do mjesta treniranja ne doživi kao problem, zasigurno je kako će to s vremenom postati veliko opterećenje. U tom bi slučaju upisivanje na neki drugi sport ili pak u manji sportski klub (npr.školski sportski klub) bilo bolje rješenje. U konačnici, za dijete je najvažnije da se druži i zabavlja.

Kada početi

Za većinu sportova vrijedi pravilo da je najbolje početi između 6. i 10. godine života jer u tom razdoblju dijete jako brzo usvaja fine i složene kretnje, ako one ne zahtijevaju snagu. No u nekim sportovima kao što su veslanje, rukomet, atletika (posebice bacačke discipline), vrijeme početka treniranja može protegnuti do 14. godine života. Sa sportovima je moguće početi i kasnije, no tada se šanse za neki veći uspjeh u tom sportu smanjuju. No, ni to ne mora biti odlučujući čimbenik, pod uvjetom da je dijete motivirano i da vrijedno trenira.

Krize u sportu

Krize u sportu djeca tipično doživljavaju nastupom puberteta kada postanu jako svojeglavi i počinju preispitivati razloge treniranja, natjecanja i drugog. Isto tako, u tom razdoblju se pobuđuje interes za suprotni spol, izlaske i slično, za koje mladi sportaši u pravilu baš i nemaju previše vremena. Sport ne treba doživljavati previše spartanski i djeci treba pružiti mogućnost izlazaka i druženja. Za mladog je čovjeka vrlo važno da bude kompletna ličnost koja će život moći sagledavati iz više kutova. No, to je isto tako vrlo dobra prilika da dijete nauči kako je ono samo odgovorno za posljedice svojih postupaka. Ako će previše izlaziti, a manje vremena posvetiti školi i sportu, lako je moguće da će jedno od tih dvaju područja patiti. Poznata je činjenica da će sportaš/ica biti motivirani za trening dokle god budu osjećali napredak u sportu. Ako on izostane, moguće je da će izgubiti interes za sport. U tom je trenutku vrlo važna uloga roditelja koji bi djetetu trebao biti potpora da prebrodi krizne trenutke i pokuša ustrajati u sportu. Iako upornost možda ne donese neke značajnije rezultate, važno je dijete naučiti da se ne smije predavati pred prvim naznakama poraza. Kako u sportu, tako i u životu.