Naš dječak od 18 mjeseci po nekoliko dana (3-4) zadržava stolicu. Kada intenzitet podražaja postane prejak stolica krene i tada na samom početku bude tvrda (ponekad se pojavi i malo krvi), a kasnije je normalne tvrdoće. Prehranom pokušavamo utjecati na to (dovoljno tekućine, voće, povrće, kompot od šljiva...) i primjećujemo da on redovito ima nagon za pražnjenjem ali svjesno zadržava stolicu. Pritom plače i grči se dok nagon ne prođe, nakon toga je sve u redu do sljedećeg poticaja. Najgore je prije samog pražnjenja crijeva, tada jače plače i grči se u borbi da zaustavi ono što dolazi. Kada stolica krene i prođe onaj tvrdi dio on se smiri i "obavi" sve do kraja. Nakon toga opet pauza od nekoliko dana u kojima ima kraće periode kada "stišće" popraćene plačem. Inače je veselo dijete, koje normalno napreduje, puno priča i sve razumije. Vrlo je senzibilan i na neke podražaje reagira glasnim plačem (usisavač, sušilo za kosu), a npr. boji se doktora. Prvi put smo se s ovim problemom susreli kada je imao 11 mjeseci. Nakon 2 mjeseca situacija se popravila i stolice su postale svakodnevne. Prije mjesec i pol dana opet su iznenada počele izostajati. Molimo vas da nam objasnite zašto se to događa, činimo li mi roditelji nešto krivo i kako da pomognemo našem djetetu.

Problem kojeg opisujete ima više uzroka. Pokušat ću ukratko opisati što se događa: bolno pražnjenje crijeva uzrokovano tvrdom stolicom stvara strah kod narednih defekacija. Kada dijete osjeti da treba isprazniti crijevo, zbog straha od bolova zadržava stolicu - umjesto da se mišići čmara opuste i omoguće istiskivanje stolice oni se stisnu i to onemogućavaju. Stolica ostaje u crijevu dulje negoli normalno i postaje sve tvrđa - stvara se čep. Osim toga, kako dolazi novi sadržaj u debelo crijevo, ono se širi i time se smanjuje njegova učinkovitost (snaga) u potiskivanju sadržaja prema izlaznom dijelu. Kako bi počeli rješavati ovaj problem bit će potrebno sasvim razmekšati stolicu, ona treba postati rijetka, kašasta, kako bi bezbolno izlazila kroz čmar. U tom periodu će se debelo crijevo vratiti u svoju normalnu širinu, povratit će se njegova učinkovitost ("snaga") protiskivanja sadržaja, a sjećanje na bol prigodom pražnjenja crijeva past će u zaborav te će se dijete moći opustiti prigodom defekacije. Stolicu možete razmekšati na sljedeći način: davanjem hrane s puno neprobavljivih ostataka (povrće, integralni kruh, integralna riža, muesli), davanjem voćnih sokova, jušnate hrane i smanjenjem unosa mlijeka (ili privremeno uzeti mlijeko s manje masnoće) (mast i kalcij iz mlijeka stvaraju u crijevu sapune koji stvrdnjavaju stolicu). Koristite nešto više maslinova ulja u prehrani i općenito povećajte unos tekućine, pogotovu u toplim danima. U ljekarni možete uzeti sirup od smokava i suhih šljiva. Ako ovim mjerama ne postignete zadovoljavajući učinak (rijetko - kašastu stolicu) možete uzeti laktulozni sirup (mliječni šećer) i počnite ga davati 1 jušnu žlicu na dan. Ako se sljedeće stolice ne razmekšaju do željene konzistencije možete povećati dozu za 1 žlicu. Ako niti to nije dovoljno, možete nadalje povećavati dozu do ukupno 5 jušnih žlica na dan. Ako se pak dogodi da dijete dobije vodenu stolicu, sljedeći dan ćete dati 1 žlicu manje (ne prekidati davanje). Kada se na ovaj način postigne željena gustoća stolice preporučam zadržati ovu terapiju 1-2 mjeseca a potom postupno ukinuti laktulozu. Ovo je jedan dio priče a u nastavku slijedi naputak kako rješavati emocionalni dio problema koji prati poteškoće pražnjenja crijeva: Poremećaji uspostave kontrole stolice i trening kontrole pražnjenja crijeva Često se može vidjeti da se djetetu nude tute koje bi trebale dodatno stimulirati na odgovarajuću uporabu tute i defekaciju. Šarenilo oblika, boja, zvučnih efekata bi prema zamisli trebalo motivirati dijete da nauči tehniku defekacije te da zavoli prazniti svoje crijevo. Svaki uspješni pokušaj bude nagrađen aplauzom, zagrljajima i poljupcima. Sve govori kako je defekacija nešto što može djetetu priskrbiti enormnu količinu pažnje ukućana. I ne samo to, dijete shvaća da je pronašlo vrlo snažno sredstvo upravljanja roditeljskom pažnjom i emocijama, sredstvo kojim poput prekidača pali i gasi svjetlost roditeljske brige. Roditelji često nastavljaju započetu igru i uvode nove sadržaje, nagrade i nakratko uspijevaju polučiti dobar rezultat. Ali nažalost samo tako dugo dok traje zanimanje djeteta za novinu. Za ispravno razumijevanje navedenih zbivanja treba naglasiti da se sve događa na nesvjesnoj razini. Dijete nesvjesno teži ka ugodi roditeljske pažnje. U ovom slučaju nju dobiva u izobilju kada treba prazniti debelo crijevo. Gledano sa strane, roditelji koji su strašno zabrinuti zbog ovoga problema pristupaju djetetu neprimjereno njegovu stupnju razvoja inteligencije. Uporno pokušavaju objasniti djetetu od 3 ili ponekad 5 godina čemu služi tuta. Istovremeno, dijete suvereno vlada tehnikom rukovanja videorekorderom ili mobitelom. Upravo je na ovom mjestu potrebno načiniti iskorak. Djetetu treba pristupati na odgovarajućoj razini i s odgovarajućim sadržajima. Naime, defekacija je čin oko kojeg ne treba pružati šarenilo drugih "ukrasa" (stimulatora) jer ubrzo postaju predmetom igre i "pogađanja" s roditeljima. S druge strane, dijete je u potpunosti sposobno preuzeti odgovornost za svoje osnovne funkcije. Znači, da ako osjeća poziv na defekaciju može samostalno odlučiti da to i obavi. Ako to obavi u gaćice, preuzet će odgovornost da bude zamazan i da širi neugodne mirise. To je prirodni put kojim će taj negativni signal utjecati da uspostavi kontrolu nad pražnjenjem crijeva. Djetetu treba jasno dati do znanja da problem defekacije ne može biti predmetom igre "nagodbi" ili pridobivanja nečije pažnje. U svakodnevnoj njezi roditelji trebaju u potpunosti isključiti svoje emocionalne reakcije kada se bave problemom defekacije djeteta. Preporučujem da pranje i presvlačenje čine uz potpuno odsustvo "otvaranja sebe"; neka to čine jednako kako bi činila njegovateljica u vrtiću ili sestra u bolnici. Time stiže neverbalna poruka: ako su gaćice pune, dobivaš samo osjećaj umazanosti, neugodan miris i pranje. Nema više majčinih toplih riječi uvjeravanja (a potpuno je isti učinak i kod špotanja); prekidač više ne radi. Enkopreza - nevoljno ispuštanje stolice Kojiput se u odraslijoj dobi (predškolska ili rana školska dob) događa da dijete namjerno zadržava stolicu. Kod napona dijete cupka, stiska nožice, plače, čime izaziva burnu reakciju okoline. Izvrsno, "prekidač" i ovdje radi. I što više zamolbi da sjedne na zahod; ili što više prijekora - to je veća potreba za roditeljskom reakcijom i pažnjom. Zadržavanjem stolica postaje tvrđa pa defekacija, kada i nastupi, postaje bolna. Jedan razlog više da se suspregnu pozivi za defekaciju. Često se događa da formirani dio stolice dijete ispusti van dopola i potom ga vrati natrag pri čemu stalno prlja gaćice. Zbog straha od defekacije djeca počinju izbjegavati hranu jer postaju svjesna da što više jedu imaju i više problema s defekacijom. Naravno da roditelji teško ostaju smireni kada dijete školske dobi stalno ima zamazane gaćice i širi neugodan miris. Polako gube kontrolu nad svojim emocijama i počinju sumnjati u organsku bolest djeteta. Često misle da je njihovo dijete psihički nedovoljno razvijeno, a jedan dio njih sumnja na neurološke bolesti ili bolest debelog crijeva. Zbog neredovitog pražnjenja u crijevu se nakupljaju fekalne mase i šire debelo crijevo, čime se smanjuje njegova sposobnost potiskivanja sadržaja prema izlaznom dijelu te uzrokuje da se zastoj stolice pogoršava. Ovdje je opisano kako se isprepliću problemi tjelesne i emocionalne naravi; kako se zbog primarno emocionalnih razloga događaju promjene (širenje debelog crijeva, stvrdnjavanje stolice, pogoršanje opstipacije) koje povratno dalje pogoršavaju emocionalne probleme i uzrokuju začarani krug iz kojeg je katkada teško izaći. Emocionalni pristup roditelja mora biti potpuno neutralan, ni topao ni hladan. Zapamtite, roditeljske emocije "hrane" ovaj problem. Stolica se mora regulirati i uobičajeno se daju sredstva za razmekšavanje stolice (mliječni šećer) kako bi postala rijetka, kašasta i uvodi se prehrana s puno ostataka (time se povećava masa koju crijevo potiskuje van i priječi se zastoj stolice zbog malog volumena unesene hrane). Takvu stolicu nije moguće zadržavati, a defekacije više nisu bolne kao kod tvrde stolice. Refleks straha od bolne defekacije s vremenom pada u zaborav i dijete nauči opuštati vanjski mišić debelog crijeva kada osjeti nagon na defekaciju. Crijevo se postupno sužava i raste učinkovitost potiskivanja sadržaja. I u ovoj situaciji treba imati potpuno otvoren pristup djetetu i ne podcjenjivati njegove intelektualne sposobnosti. Svako upozoravanje djeteta da treba ići na toalet nosi poruku: ti nisi sposoban shvatiti da trebaš ići na toalet; ili ne znaš kako ćeš riješiti svoj problem; ili ne smeta te da si umazan i da zaudaraš. Poruka je strašna; govori djetetu da je nesposobno preuzeti odgovornost za elementarnu funkciju svoga tijela, da je mentalno zaostalo te donosi strašan osjećaj krivnje. Sve to pada na primarno krhku emocionalnu podlogu i dijete se osjeća još lošije. Tada rabi prirodni refleks - još se čvršće privija uz majku i oca: problem se pogoršava, a roditeljske emocije postaju još žešće - zatvarajući začarani krug.

Prof. dr. sc. Milivoj Jovančević, dr. med., specijalist pedijatar