Imam sina starog 2 godine, koji ide u vrtić od 1. godine, i osim stalnih prehlada, sam polazak nije mu teško pao. Samostalan je dosta i voli mi pomagati u kućanstvu, iako ga ja na to ne tjeram. Iako on to ne napravi kako treba ja se tome divim, presretna sam, hrabrim ga i to njega veseli, pa se mazimo i ljubimo. Za razliku od muža ja se puno više bavim sinom (s obzirom da muž puno radi i kasno dođe kući). Otac mu puno fali, jer kad smo svi skupa mali je sve više plačljiv i traži više očeve pažnje. Unatrag 2 mjeseca više sam skrenula pažnju na njegovo uklapanje u društvo. Teta u vrtiću kaže da s njim nema problema, ali da joj bude žao kad dođu druga djeca i otmu mu igračku, a on mirno stoji ili se rasplače. U više navrata došao mi je kući iz vrtića s masnicom ispod oka ili na glavi. Uskoro ćemo dobiti prinovu. Do kad će on biti takav? Molim Vas da mi pomognete u tome kako mu stvoriti samopouzdanje.

Senzibilnost i mirnoću Vašeg sina treba gledati kao prednost. To je prirođeni dio njegove osobnosti (temperament) koji je malo moguće promijeniti; stoga ga nemojte tjerati da postane "fakin". Glazbenici, poete i drugi umjetnici imaju upravo takav senzibilitet i njega treba usmjeravati na pravi način. Samostalnost i bolje snalaženje u društvu ćete potaknuti ako u manjoj mjeri budete s njim komunicirali kao sa malom bebom, a više kao prema dječaku. U ovoj razvojnoj fazi, kada se stvaraju muški obrasci mišljenja i ponašanja, otac će se morati više uključiti u interakciju s njime. Što se tiče prinove, ponašajte se kao da je to nešto sasvim normalno, nemojte iskazivati puno emocija, a pogotovu ne strah kako će je stariji brat prihvatiti. Pokušajte graditi atmosferu u stilu "bit će nam ljepše, bit će nas više, ljepše ćemo se zabavljati".

Prof. dr. sc. Milivoj Jovančević, dr. med., specijalist pedijatar