Kalcificirajuća tendinopatija ramena se češće javlja kod žena i kod dijabetičara. Različite studije govore kako u općoj populaciji možemo pronaći kalcifikate kod svake pete osobe, starije od 20 godina. Isto tako, nešto češće pojavljuju se u desnom ramenu. Obostrani kalcifikati prisutni su kod nešto manje od 20% slučajeva, a najčešće se pronalaze kod službenika i kućanica. Samo prisustvo kalcifikata ne znači da je rame bolno, niti da će ono u dogledno vrijeme postati bolno.
Vrlo rijetko dolazi do potpune rupture rotatorne manšete dok je parcijalna ruptura posljedica izbijanja kalcifikata na burzalnu stranu. Ne postoji povezanost između nastajanja kalcifikata i traume.
Rame je zglob sa najčešćom pojavnošću kalcificirajućih tendinopatija. Kalcificirajuća tendinopatija ili jednostavnije, kalcifikat u ramenu tek je opis RTG ili ultrazvučne dijagnostike i ne mora automatski predstavljati uzrok problema u ramenu.
Kalcifikati u tetivama mogu nastati na dva načina, te ih tako i dijelimo- na degenerativne i reaktivne.
Degenerativni kalcifikati u osnovi su dio prirodnog procesa cijeljenja tetiva u tijelu. Naime, kako starimo, tako pojedine niti tetiva i ligamenata pucaju. Kako niti pucaju, tijelo ulaže kalcij na mjesta puknuća, smanjujući na taj način štetu. Takvi kalcifikati rijetko uzrokuju bolove ili druge nalagode, te ih nalazimo kao usputni nalaz u RTG snimkama ili ultrazvučnoj pretrazi na gotovo svim tetivama u tijelu.
Reaktivni kalcifikati potpuno su druga priča, te je i njihov sastav drugačiji od degenerativnih, a najčešće se događaju upravo unutar rotatorne manšete na ramenu. Do danas nije razjašnjen uzrok njihova nastanka, iako se struka slaže da nisu uzrokovani traumom, te su vrlo rijetko posljedica sustavnih oboljenja.
Za vrijeme odlaganja kalcija bolesnik je uglavnom bez većih tegoba. No, za vrijeme resorpcije kalcifikata rame je izrazito bolno zbog nastale vaskularne proliferacije te porasta intratetivnog tlaka. Za vrijeme formativne faze bolesnik se žali više na nelagodu nego na bol.
Naprotiv, u akutnoj, resorptivnoj fazi bol je toliko jaka da bolesnik drži ruku uz tijelo i ne dopušta nikakav pokret.
Iako bi bilo najbolje kada bismo nekom terapijskom metodom mogli naprosto ukloniti kalcifikat, to je u praksi teško, a često i nepotrebno. Gotovo svi kalcifikati tijekom dugog vremena spontano nestanu. Tako i terapija ide u smjeru smanjivanja simptoma, te održavanja ili poboljšanja pokretljivosti zgloba, u ovom slučaju ramena.
Samo se liječenje kalcificirajuće tendinopatije djeli na farmakološko i nefarmakološko.Najčešće se u akutnoj fazi daju NSAR u protuupalnoj dozi,a potom se započinje sa fizikalnom terapijom, koja se u posljednje vrijeme zasniva na tehnologiji lasera i ultrazvuka, kojima se pridodaje elektroterapija i magnetoterapija, a sve uz adekvatne vježbe (najprije aktivno potpomognute, pasivne,vježbe sa pomagalima i na kraju aktivne vježbe)
Nabrojane metode fizikalne terapije koriste se prvenstveno u svrhu analgezije.
Terapija udarnim valom relativno je nova metoda kojom se putem fokusiranih zvučnih valova nastoji pokrenuti prirodni proces cijeljenja u tretiranom području, a time i reapsorpcija kalcifikata u ramenu. Valja naglasiti da se ona primjenjuje tek poslije neuspješno sprovedene klasične fizioterapije, te nakon neuspjeha ostalih konzervativnih metoda liječenja. Uobičajeno se koristi kao alternativa operativnim zahvatima i zbog toga što je vrijeme opravka poslije nje kratko. Zbog svoje uspješnosti i jednostavnosti primjene, ova metoda polako postaje standard u liječenju upravo kalcificirajućih tendinopatija.
Ukoliko fizikalna terapija ne dovede do željenih rezultata, pristupa se kirurškim metodama liječenja kalcificirajućih tendinopatija ramena, a to su: lavaža ramenog zgloba te operativno liječenje.
Lavaža je metoda „ispiranja“ kalcifikata fiziološkom otopinom kroz dvije igle koje se uvode u neposrednu blizinu kalcifikata. Postupak sprovodi liječnik ambulantno i to samo onda kada je kalcifikat u tekućoj fazi.
Operativnom liječenju pristupa se kada su sve ostale metode liječenja pokušane bez uspjeha. Dva su najčešća zahvata. Prvi je artroskopija, te je kod njega, poradi malih ulaznih rana i manje štete za okolna tkiva postoperativni oporavak relativno brz. Drugi je operacija na otvorenom ramenu, te je postoperativni oporavak bitno duži no kod artroskopije.