Mononukleoza - kako izgledaju simptomi "bolesti poljupca"?

Epstein-Barrov virus - uzročnik mononukleoze

Epstein-Barrov virus (EBV), široko rasprostranjeni virus iz grupe humanih B-specifičnih limfotropnih herpesvirusa, uzrokuje akutnu infekciju limfatičnog i retikuloendotelnog sustava, poznatu kao infektivna mononukleoza. U dječjoj dobi infekcija uzrokovana ovim virusom obično je nespecifična ili asimptomatska, a u mladeži i u odraslih javlja se sa simptomima infektivne mononukleoze ili "žljezdane groznice" (temperatura, povećani limfni čvorovi, upala ždrijela).

Osim u B-limfocitima, virus se razmnožava i u stanicama višeslojnog pločastog epitela ždrijela, u epitelnim stanicama vrata maternice, a može se naći i u sjemenoj tekućini i urinu. Kako B-limfociti kruže između pojedinih limfnih organa, zaražene B-limfocite ubrzo je moguće pronaći posvuda u limfnom tkivu, gdje se u principu nastavljaju razmnožavati.

Kako se prenosi mononukleoza?

Jedini domaćin virusa, koji predstavlja i izvor infekcije, jest čovjek. Inficirane osobe povremeno izlučuju i prenose virus na druge osobe izravnim ili neizravnim kontaktom (preko ruku), a pretežito slinom. Zbog veoma izražene osjetljivosti virusa na vanjske čimbenike, s posljedičnim gubitkom infektivnosti izvan ljudskog organizma, za prijenos virusa potrebit je blizak i neposredan kontakt, najčešće ljubljenje ("bolest poljupca").

Iako se virus nalazi i u drugim sijelima, do danas nema jasnih dokaza prijenosa  EBV-a spolnim putem ili mokraćom. Prijenos virusa transfuzijom krvi i transplantacijom koštane moždine bilježi se kao rijetka pojava. Velik broj istraživanja upućuje na povezanost infekcije EBV-om i razvoja malignih bolesti kao što su Burkittov limfom i nazofaringealni karcinom u Africi, kao i s limfoproliferativnim sindromima nakon transplantacije i u bolesnika s HIV-infekcijom.

Od inkubacije do pojave simptoma mononukleoze

Inkubacija infektivne mononukleoze (vrijeme od kontakta s virusom do pojave simptoma bolesti) traje od dva do šest tjedana. Ovisno o dobi bolest se može očitovati različito teškim kliničkim oblicima – od sasvim laganih, klinički neprepoznatljivih (supkliničkih) u dobi malog djeteta do teških oblika s visokom temperaturom u mladeži i u odraslih osoba.

U dojenačkoj i ranoj dječjoj dobi u većine inficiranih, čak i više od 90%, bolest prolazi klinički nezamjetljivo ili tek s blagim simptomima, što se pripisuje nezrelosti imunosnog odgovora i niskoj infekcijskoj dozi kojom se djeca obično zaraze neizravno putem kapljica sline na igračkama. Infekcijska mononukleoza je moguća, iako posve rijetka, pojava i u odraslih, čak i u osoba starijih od šezdeset godina, a izražena je produženim trajanjem vrućice i dugotrajnim (kroničnim) umorom. Najčešće se  infektivna mononukleoza očituje samo bezbolnim povećanjem jednog ili skupine limfnih čvorova na vratu bez povišene temperature, a tek rijetko kliničkim oblikom obilježenim produženim (mjereno tjednima) trajanjem visoke temperature praćene iscrpljenošću i općom slabošću.

Umor, nevoljkost i glavobolja često prethode pojavi glavnih simptoma kao što su povišena temperatura, upala ždrijela i povećani vratni limfni čvorovi. Ovakva uobičajena klinička slika infektivne mononukleoze češća je u bolesnika u dobi od 15 do 24 godine i očituje se povišenom temperaturom u trajanju od 1 do 3 tjedna, naslagama na tonzilama (angina), generaliziranim povećanjem limfnih čvorova (limfne "žlijezde") i povećanjem jetre i slezene.

Povećanje limfnih čvorova najizrazitije je na vratu i uz stražnji rub bočnog pregibača vrata (mišić sternocleidomastoideus). Limfni čvorovi obično su manje bolni i obostrano povećani, često s izraženim okolnim otokom. Također, iako manje često i manje izražajno, povećani limfni čvorovi se nalaze i u pazuhu i preponama. Osip je česta pojava u bolesnika koji su uzimali antibiotike, osobito u onih koji su uzimali amoksicilin i ampicilin. Pojava osipa je posljedica privremene i prolazne reakcije preosjetljivosti, a ne posljedica stvarne alergije na primijenjene antibiotike.

U većine bolesnika nastupa potpuno izlječenje, a u rijetkih mogu nastati komplikacije kao opstrukcija ždrijela i dušnika, hemolitička anemija, trombocitopenija, meningoencefalitis, ruptura slezene, teški hepatitis, miokarditis, upala pluća, kronični umor. Infekcija EBV-om ostavlja trajni imunitet, a povrat simptoma bolesti samo je iznimna pojava.

Dijagnostika mononukleoze

Dijagnoza infekcijske mononukleoze temelji se na pojavnosti kliničkih simptoma i znakova (vrućica, povećani limfni čvorovi, angina, povećana slezena) i rezultatima laboratorijskih pretraga (povećan broj leukocita, atipični limfociti, patološke vrijednosti aminotrasferaza). Za potvrdu dijagnoze izvode se serološke pretrage (nespecifična heterofilna i specifična EBV-protutijela). Tumačenje serološkog odgovora organzima na EBV nije uvijek jednostavno, pa ga shodno tome u dvojbenim slučajevima valja prepustiti specijalistima s iskustvom.

Četiri petine bolesnika ima biokemijske pokazatelje oštećenja jetrenih stanica, uz umjereno povišene vrijednosti transaminaza (tzv. "jetrene probe") koje mogu biti deset puta veće od normalnih vrijednosti. U većini slučajeva  je povišena i vrijednost laktat dehidrogenaze (LDH), također kao rezultat oštećenja jetrenih i limfnih stanica. Hepatits se kod mononukleoze javlja tek u 5% slučajeva, kad je praćen i povišenim vrijednostima bilirubina.

Liječenje mononukleoze

Liječenje se sastoji prvenstveno u snižavanju visoke temperature i mirovanju. U obzir dolazi primjena lijekova za snižavanje temperature, lijekova za ublažavanje bolova, a valja paziti i na adekvatan unos tekućine. U bolesnika sa simptomima opstrukcije dišnog sustava, nastale zbog otoka sluznice ždrijela i tonzila, primjenjuju se kortikosteroidi. Također, preporuča se primjena kortikosteroida i u bolesnika sa značajnom trombocitopenijom i hemolitičkom anemijom. Antibiotici nemaju utjecaja na tijek infektivne mononukleoze, osim kada u ždrijelu dođe do razvoja bakterijske superinfekcije. U osoba sa zdravim imunosnim sustavom se radi o samoizlječivoj bolesti koju prati potpuno ozdravljenje u 95% slučajeva.

Kako spriječiti širenje mononukleoze?

U prevenciji nastanka i širenja Epstein-Barr virus infekcije primjenjuju se opće higijenske mjere, napose pranje ruku. Kao mjeru opreza valjalo bi izbjegavati dijeljenje čaša i ljubljene barem 2 mjeseca nakon povlačenja simptoma mononukleoze. Izolacija bolesnika nije zahtjevna. Do danas nije proizvedeno djelotvorno cjepivo; zapreku u njegovom razvoju predstavlja činjenica da virus koji uzrokuje mononukleozu proizvodi različite bjelančevine u litičkoj fazi (dakle dok se umnožava) i latentnoj fazi bolesti. Stoga do otkrića učinkovitog lijeka ili cjepiva, pridržavanje temeljnih načela prevencije spriječit će širenje ove infekcije.