Alzheimerova demencija

Utvrđivanje demencije

Za dijagnosticiranje demencije potrebna je pojava oslabljenog pamćenja koja predstavlja bitan rani simptom. Naime, kod dementnih osoba dolazi do slabljenja njihove sposobnosti za učenje novih sadržaja, ali i zaboravljanja prethodno naučenih stvari, dok sama svijest nije poremećena. Kod većine dementnih osoba prisutna su oba oblika oštećenja pamćenja. Bolesnici na početku mogu gubiti vrijedne stvari, kao što su novci i ključevi, zaboravljaju kuhanje na štednjaku i gube se u nepoznatoj sredini.

U već odmaklom stupnju demencije dolazi do takvih oštećenja pamćenja da bolesnici zaboravljaju svoje zanimanje, školovanje, datum rođenja, članove obitelji, a katkad i svoje ime. U slučajevima s demencijom koja je već znatno napredovala, može se dogoditi da su te osobe potpuno nesvjesne svoje okoline i zahtijevaju stalnu njegu. Osobe s ozbiljnim oblikom demencije vrlo su podložne nezgodama i infektivnim bolestima, koje su često fatalne.

Procjenjuje se da između 2 i 4% populacije starije od 65 godina boluje od demencije Alzheimerova tipa. Proširenost se povećava u kasnijoj dobi, osobito nakon 75. godine života, a prevalencijaveća od 20% bilježi se kod osoba iznad 75 godina starosti.

Kasne manifestacije Alzheimerove bolesti

Bolesnici s Alzheimerovom bolešću rijetko se sami javljaju psihijatru u ranim fazama bolesti. Oni se javljaju (ili je bolje reći da ih dovode članovi obitelji) u uznapredovaloj fazi bolesti kada imaju tzv. delirantne epizode i poremećaje u ponašanju. To su epizode smetenosti, dezorijentiranosti te psihomotorne uznemirenosti koje se javljaju u kasnim popodnevnim satima, ranim večernjim satima i tijekom noći. Ovaj je fenomen je u literaturi opisan kao sindrom zalazećeg sunca (engl. sundowning syndrome) i javlja se kod bolesnika oboljelih od Alzheimerove bolesti u srednjoj i uznapredovaloj fazi bolesti.

Primijećeno je da bolesnici koji su u prijepodnevnim satima bili potpuno ili u većoj mjeri orijentirani i suvisli, u kasnim popodnevnim satima postaju nemirni, agitirani, žele nekud ići, (primjerice, govore da žele ići kući, a kod kuće su) – ukratko, postanu potpuno dezorijentirani. U takvim stanjima napuštaju stanove ili domove te besciljno lutaju po gradu ili mjestu. Često imaju i halucinacije (vide osobe kojih nema, čuju nepostojeće glasove), imaju paranoidne ideje (da su ljudi iz njihove neposredne okoline protiv njih, da rade protiv njih, da su ih pokrali i slično), a također su svadljivi i glasni

Pojava delirija

Simptomi delirija se obično razviju unutar nekoliko sati ili dana te imaju tendenciju fluktuacije tijekom trajanja. Delirij je često praćen poremećajem ritma spavanje-budnost. Ovaj poremećaj može uključivati dnevnu pospanost ili noćnu agitaciju i teškoće s uspavljivanjem. U nekim slučajevima ciklusi dan-noć i budnost-spavanje mogu se u potpunosti obrnuti. Nadalje, delirij je često praćen poremećajem psihomotoričkog ponašanja; mnoge osobe s delirijem su nemirne ili hiperaktivne. Manifestacije psihomotoričke uzbuđenosti mogu uključivati tumaranje ili čupanje posteljine, s pokušajem izlaska iz kreveta kada to nije sigurno i kada nije vrijeme za to, a mogu se javiti i iznenadni pokreti. S druge strane, osoba može pokazivati i psihomotoričku usporenost – dakle, psihomotorička aktivnost može se mijenjati od jedne ekstremne vrijednosti do druge u tijeku jednog dana. Delirij može prestati za nekoliko sati, ali isto tako simptomi mogu trajati tjednima.

Socioterapijski pristup

U terapiji ovakvih agitiranih delirantnih stanja i poremećaja ponašanja kod bolesnika s Alzheimerovom bolešću primjenjuju se lijekovi iz grupe antipsihotika i benzodiazepina. Iz skupine antipsihotika najučinkovitiji su haloperidol, risperidon, kvetiapin i olanzapin. Iz skupine benzodiazepina diazepam, lorazepam, oksazepam. Doze ovih lijekova kod starijih ljudi treba postupno titrirati budući da se radi o lijekovima koji su uglavnom topivi u mastima (liposolubilni), a kod starijih ljudi dolazi do relativnog povećanja udjela masnog tkiva (jer se ukupna masa tijela sa starenjem smanjuje zbog smanjenja mišićne mase, vode, gustoće kostiju) te može doći do nakupljanja ovih lijekova u tim masnim depoima.

Zbog svega navedenog mogu se pojaviti neželjeni učinci navedenih lijekova u smislu pojačane sedacije, usporenosti, ukočenosti i tremora. Treba naglasiti da je ova terapija simptomatska tj. djeluje samo na simptome iz poremećaja ponašanja, a ne liječi osnovnu bolest u podlozi (dakle Alzheimerovu demenciju) te ne utječe na poboljšanje pamćenja i kognitivnih funkcija. Ovi lijekovi će dakle pomoći u smirivanju bolesnika i poboljšanu spavanja, ali isto tako mogu pogoršati kognitivno funkcioniranje tijekom sljedećeg dana.

Kod ovakvih bolesnika članove obitelji treba podučiti da ostanu mirni, da se ne svađaju s bolesnikom te da mu pokušaju pomoći u gruboj orijentaciji (npr. reći mu koje je vrijeme i doba noći). Nadalje, bolesnike treba pitati što žele i kuda su pošli, potrebno ih je smirivati i uvjeravati da će sve biti u redu. Isto tko treba ih nadzirati i ne ispuštati ih iz videokruga; primjerice, takve osobe ne bi trebalo ostavljati same preko noći, a bilo bi dobro ostaviti im upaljeno noćno svjetlo i također ukloniti sve opasne predmete.

Zaključak

Zaključno se može reći da bolesnici s Alzheimerovom bolešću dolaze u psihijatrijsku ordinaciju prekasno, odnosno uglavnom ih članovi obitelji dovode u dežurnu hitnu psihijatrijsku ambulantu u noćnim satima s razvijenom delirantnom kliničkom slikom. Zbog toga je preporuka obiteljima i skrbnicima da osobe kod kojih se sumnja da imaju neke simptome demencije što ranije upute u psihijatrijsku ordinaciju kako bi se što ranije postavila dijagnoza i započelo liječenje. U ranim fazama bolesti lijekovi za liječenje demencije poput donepezila, rivastigmina i memantinasu značajno učinkovitiji nego u poodmaklim fazama bolesti.