Virus Zapadnog Nila

O virusu i putevima prijenosa

Virus Zapadnog Nila jedan je od brojnih članova roda Flavivirus i porodice Flaviviridae, a spada u raznoliku skupinu virusa pod zajedničkim nazivom 'arbovirusi'. Tim terminom obuhvaćeni su virusni uzročnici koji se na čovjeka prenose putem vektora, tzv. hematofagnih člankonožaca (artropoda). U konkretnom slučaju za prijenos virusa Zapadnog Nila odgovorni su zaraženi komarci, najčešće iz roda Culex (premda je uzročnik pronađen i u komarcima iz roda Anopheles i Aedes). Pojedine vrste komaraca inficiraju se ovim mikroorganizmom prilikom sisanja krvi zaraženih ptica ili drugih sisavaca (npr. konja koji, poput čovjeka, predstavlja slučajnog domaćina u lancu infekcije). Ono što je bitno naglasiti jest da se virus Zapadnog Nila ne prenosi s čovjeka na čovjeka, a nije moguć niti prijenos sa zaraženih ptica na čovjeka bez ugriza komarca.

Virus je otkriven 1937. godine u uzorku žene iz regije Zapadnog Nila u Ugandi. U epidemiji među starijim pacijentima u Izraelu 1957. godine prepoznat je kao uzrok meningitisa (upale moždanih ovojnica) i encefalitisa (upale mozga) kod ljudi. Otad se ova bolest proširila po gotovo čitavom svijetu, uključujući Afriku, Europu, Bliski Istok, središnju Aziju te SAD. U Hrvatskoj je cirkulacija virusa Zapadnog Nila već otprije detektirana u populaciji konja, a u ljeto 2012. godine zabilježeni su slučajevi infekcije ljudi. Globalnoj rasprostranjenosti doprinose klimatske promjene, učestala putovanja i migracije ljudi, ali i brojni drugi neočekivani čimbenici- tako se smatra da je tigrasti komarac (Aedes albopictus) kod nas uvezen sa starim automobilskim gumama iz Azije.

Oblici bolesti

Inkubacija bolesti traje u prosjeku između 5 i 15 dana, a većina infekcija događa se tijekom vrućih ljetnih mjeseci i rane jeseni. Otprilike 80 posto zaraženih osoba nema nikakvih simptoma, što se poglavito odnosi na ljude koji obitavaju u područjima gdje se zaraza virusom Zapadnog Nila učestalo javlja. Do 20 posto inficiranih ima blage simptome nalik gripi kao što su vrućica, glavobolja, bolovi u mišićima, mučnina, povraćanje, uz mogućnost pojave povećanih limfnih čvorova te kožnog osipa na prsima, trbuhu i leđima. Većina oboljelih oporavlja se u potpunosti nakon nekoliko dana, premda u ugroženim skupinama (kao što su osobe starije od 75 godina ili oboljeli od šećerne bolesti) može doći do razvoja meningitisa ili encefalitisa.

Otprilike jedan na 150 zaraženih ovim virusom razvije ozbiljnu kliničku sliku. Simptomi mogu uključivati jaku vrućicu s tresavicom, glavobolju, ukočeni vrat, promjenu mentalnog statusa, dezorijentaciju, slabljenje mišića, tremor, konvulzije, preosjetljivost na svijetlo i gubitak vida, a prijeti i mogućnost paralize ili kome. Takvi simptomi mogu trajati nekoliko tjedana te dovesti do nepovratnih neuroloških oštećenja. Stopa smrtnosti u zaraženih osoba s teškom kliničkom slikom iznosi između 3 i 15 posto. S obzirom na dominantne simptome u većine simptomatskih bolesnika, bolest se još naziva i groznicom Zapadnog Nila.

Dijagnostika i liječenje

Lančana reakcija polimeraze (PCR) i serološko dokazivanje IgM protutijela na virus Zapadnog Nila iz uzoraka krvi ili cerebrospinalnog likvora trenutno su najbolje metode dokazivanja infekcije. Kod serologije treba imati na umu mogućnost lažno pozitivnih nalaza zbog srodnosti s drugim virusima iz porodice Flaviviridae. Biokemijskom analizom cerebrospinalnog likvora može se pronaći povišena razina bjelančevina i leukocita, uz predominantnu limfocitozu. U kompletnoj krvnoj slici vrijednost leukocita može biti povećana, a u slučaju encefalitisa često dolazi do smanjenja razine natrija u krvi. Pažljivim pregledom liječnik treba isključiti mogućnost meningitisa ili encefalitisa, a bitno je obratiti pažnju na epidemiološku anamnezu (posebice ispitati o eventualnim putovanjima u strane zemlje).

Specifično liječenje infekcije uzrokovane ovim virusom ne postoji. U slučajevima kad su prisutni isključivo blagi simptomi terapija nije potrebna, već se eventualno mogu dati lijekovi za ublažavanje boli i snižavanje povišene tjelesne temperature. Kod djece se svakako preporuča koristiti paracetamol s obzirom da se uzimanje acetilsalicilne kiseline za vrijeme virusne bolesti dovodi u vezu s razvojem Reyeovog sindroma. Reyeov ili Reyov sindrom predstavlja rijetko, ali po život opasno stanje koje dovodi do upale mozga i brzog nakupljanja masti u jetri, što može dodatno pogoršati osnovnu bolest. Teži slučajevi groznice Zapadnog Nila zahtijevaju hospitalizaciju kako bi se mogla pružiti adekvatna suportivna skrb.

Sprječavanje zaraze

S obzirom da još uvijek ne postoji cjepivo za ovu infekciju, od ključne je važnosti adekvatna prevencija; to se prvenstveno odnosi na programe kontrole komaraca u zajednici kako bi se smanjila populacija potencijalnih vektora bolesti. S obzirom da takvo što nije uvijek moguće provesti, naglasak bi trebao biti na mjerama osobne zaštite. Postoji nekoliko najlakših i najboljih načina kako se zaštititi od ugriza komaraca:

• Kod boravaka na otvorenom svakako se savjetuje nanošenje repelenata na kožu. Najpoznatiji među njima je DEET (N,N-dietilmetatoluamid), kemijski repelent koji odbija komarce, a koji u koncentraciji od 23,8 posto pruža zaštitu u trajanju od pet sati.
• Većina komaraca najaktivnija je u zoru i sumrak. Ako tada niste u mogućnosti ostati u kući, obavezno je nošenje majica s dugim rukavima, dugih hlača i čarapa.
• Uklanjanje vode iz svih predmeta gdje se ona može zadržavati (automobilske gume, limenke, lonci, kante, bačve) predstavlja jedan od glavnih poteza u borbi protiv komaraca. Voda ne bi smjela stajati dulje od tjedan dana kako se ličinke komaraca ne bi razvile u odrasle jedinke.
• Dezinsekcijom biološkim i kemijskim larvicidima moguće je uništiti ličinke komaraca. Isti efekt postiže se uranjanjem bakrene žice u vodu gdje se ličinke nalaze, budući da ih bakreni ioni mogu uništiti.
• Mrtve ptice u određenom području jedan su od pokazatelja moguće prisutnosti virusa Zapadnog Nila. Ne bi ih trebalo dirati golim rukama, već bi takvu pojavu bilo dobro odmah prijaviti nadležnim službama.