Tumori jetre mogu biti benigni, koji se javljaju često i bez kliničkih znakova, a otkriju se uglavnom slučajno ultrazvučnim pregledom. Najčešći oblik tumora jetre su zapravo metastaze iz drugih organa zahvaćenih tumorom; pluća, dojka, gušterača, debelo crijevo i želudac, a često su upravo metastaze u jetri prvi znak primarnog karcinoma nekog drugog organa. Karcinomi koji primarno nastaju u jetri su: fibrolamelarni karcinom, kolangiokarcinom (nastaje iz žučnih kanalića u jetri), hepatoblastom (najčešći maligni tumor u dječjoj dobi), te hepatocelularni karcinom.
Hepatocelularni karcinom je najčešći tip karcinoma koji je primarno nastao u jetri, a nastaje iz zloćudnih hepatocita (jetrenih stanica). Najveća je incidencija u područjima jugoistočne Azije i u nekim područjima Afrike, a to su područja gdje je infekcija virusom hepatitisa B endemična. Rizik za pojavu hepatocelularnog karcinoma je naime stostruko veći kod nositelja virusa hepatitisa B i tumor se javlja uglavnom paralelno s prevalencijom virusa hepatitisa B. Virusna DNA se pri tome ugradi u genetski materijal hepatocita, što u međuvremenu dovodi do zloćudne transformacije. Ostali faktori rizika za pojavu ovog karcinoma su uz virus hepatitisa C i ciroza jetre, osobito zbog alkohola, zatim hemokromatoza, uzimanje steroida itd.
Fizikalnim pregledom obično se ne pronalaze značajni nalazi; bolna i sve veća jetra (hepatomegalija), naročito u bolesnika s cirozom i iz područja gdje je infekcija hepatitis B virusom endemična, mogu upućivati na dijagnozu karcinoma jetre. Najčešći klinički znakovi su bol koja se javlja u abdomenu (trbušnoj šupljini), gubitak tjelesne težine, masa koja se palpira u gornjoj desnoj četvrtini abdomena, te nejasno pogoršanje prethodno stabilnog stanja pacijenta s cirozom. Može se pojaviti i povišena tjelesna temperatura i tako oponašati infekciju. Ponekad je prvi znak karcinoma jetre akutni abdomen zbog rupture i krvarenja tumora, a mogu se javiti i poremećaji metabolizma kao što su hipoglikemija (nedostatna razina glukoze u krvi), eritrocitoza (povećani broj crvenih krvnih zrnaca), hiperkalcijemija (povećana razina kalcija), hiperlipidemija (povećana razina masnih tvari u krvi).
Najosjetljivije dijagnostičke pretrage za otkrivanje eventualnih tvorbi na jetri su CT (kompjutorska tomografija) i MRI (magnetska rezonanca). Scintigrafija može otkriti primarni hepatocelularni karcinom jetre, a angiografija pokazuje vaskularizaciju lezija (raspored patoloških krvnih žila u zahvaćenom području jetre), pa se mogu otkriti i mali tumori. Za potvrdu dijagnoze važna je biopsija jetre jer ima visok stupanj točnosti, naročito ako se radi pod nadzorom ultrazvuka. Biokemijski (laboratorijski) testovi, osim mjerenja alfa-fetoproteina u serumu, ne olakšavaju značajnije dijagnozu. Alfa-fetoprotein nestaje ubrzo nakon rođenja, a ako se pojavi u odrasloj dobi, najčešće se povezuje uz hepatocelularni karcinom.
Kod većine pacijenata karcinom se kasno otkrije, te smrt nastupa unutar nekoliko mjeseci. Rak jetre nije osjetljiv na zračenje, a rezultati kemoterapije su slabi. Kirurško odstranjivanje tumora je moguće, no u manje od 5% bolesnika. Neki pacijenti s malim lokaliziranim tumorom mogu imati duže preživljenje. Kod tih pacijenata moguća je i transplatacija, no dugotrajnije preživljenje je ipak osrednje. Rutinski pregledi među visokorizičnim skupinama (infekcija hepatitis B virusom, alkoholna ciroza itd.) mogli bi smanjiti smrtnost od ove bolesti.