Hodgkinova bolest je lokalizirana ili proširena zloćudna proliferacija tumorskih stanica koje potiču iz limforetikularnog sustava i prvenstveno zahvaćaju limfne čvorove i koštanu srž. Godišnje se u SAD-u dijagnosticira 6000 do 7000 novih slučajeva. Odnos učestalosti razbolijevanja između muškaraca i žena je 1.4:1. Hodgkinova bolest je rijetka prije 10. godine života, najveća učestalost je između 15. i 34. godine života, te nakon 60. Uzrok je nepoznat, no čini se da bolesnici s Hodgkinovom bolešću imaju genetičku podlogu ili povezanost s utjecajem okoliša (HIV-infekcija, infekcija Epstein-Barrovim virusom itd.)
U kliničkoj slici obično su prisutni uvećani limfni čvorovi bez simptoma. Većina bolesnika ima povećane vratne limfne čvorove, te limfne čvorove medijastinuma što može uzrokovati kašalj. Ostali simptomi ovise o stupnju napredovanja bolesti, pa su tako mogu pojaviti i povišena tjelesna temperatura, noćno znojenje, gubitak tjelesne težine, te svrbež. Prvi znaci bolesti često mogu biti opstrukcija gornje šuplje vene ili pritisak na kralježničnu moždinu. Zahvaćeni mogu biti i visceralni organi, osobito u uznapredovaloj bolesti; jetra - kada začepljenje žučnog voda tumorskom masom izaziva žuticu, koštana srž, te traheobronhalna kompresija (pritisak tumorske mase na dušnik i bronhe) koja uzrokuje otežano disanje.
Sumnju na limfom postoji uz prisustvo skupa simptoma kao što su povećanje limfnih čvorova, posebno vratnih, te povišena tjelesna temperatura, noćno znojenje i gubitak tjelesne težine. Definitivna dijagnoza potvrđuje se biopsijom (uzimanjem uzorka tkiva) limfnog čvora u kojem se pronalaze takozvane Reed-Sternbergove stanice u specifičnom tkivnom okruženju. Hodgkinova bolest bez zahvaćenosti limfnih čvorova je vrlo rijetka, a u tom se slučaju uzorak tkiva za biopsiju uzima iz koštane srži, jetre itd.
Liječenje i prognoza ovise o stadiju i staničnom tipu bolesti. Hodgkinova bolest izlječiva je radioterapijom, kombiniranom kemoterapijom ili kombinacijom i jednog i drugog u 50-80% slučajeva. Općenito se stadiji I i II tretiraju radioterapijom, a stadiji III i IV primaju kemoterapiju, no ovisno o slučaju može se primijeniti i kombinacija radio- i kemoterapije.
Non-Hodgkinov limfom je zloćudna proliferacija limfatičnih stanica imunološkog sustava, uključujući limfne čvorove, koštanu srž, slezenu, jetru i probavni sustav. Učestalost je puno veća od Hodgkinove bolesti i raste s dobi. Uzrok je nepoznat, no mnoga ispitivanja ukazuju na virusnu etiologiju.
U dvije trećine bolesnika pojavljuje se bezbolna periferna limfadenopatija, a povišena tjelesna temperatura, znojenje, te gubitak tjelesne težine rjeđi su nego u Hodgkinovoj bolesti. Povećanje limfnih čvorova medijastinuma i retroperitoneuma izaziva simptome kompresije različitih organa. Najčešća dva problema pri tome, a za razliku od Hodgkinove bolesti, su opstrukcija gornje šuplje vene, što rezultira oticanjem glave i vrata, te pritisak na mokraćnu cijev što može dovesti do zatajenja bubrega. Anemija je u početku prisutna u oko 33% pacijenata da bi se u većine razvila kasnije.
Dijagnoza se postavlja samo histološkom analizom uzetog tkiva. Pri tome se utvrđuje i stanično porijeklo, te pojedini podtipovi bolesti, što je bitno za odluku o načinu liječenja i prognozu bolesti. Postoje 4 prognostičke kategorije; limfomi niskog, srednjeg i visokog stupnja maligniteta, te ostali limfomi.