Poremećaj pozornosti s hiperaktivnošću (ADHD)

Poremećaj pozornosti s hiperaktivnošću (u daljnjem tekstu ADHD, od engl. naziva Attention Deficit Hiperactivity Disorder) općenito se smatra neurobiološkim poremećajem. ADHD se u literaturi može naći i pod nazivom "hiperkinetički sindrom" ili "minimalna cerebralna disfunkcija".

Karakterizira ga nemogućnost održavanja usmjerene pozornosti, impulzivnost i hiperaktivnost. Prema posljednjim kriterijima dijagnosticiranja ADHD-a, postoje tri vrste ovog poremećaja:

Prva i treća vrsta se najčešće i najlakše identificiraju i dijagnosticiraju, zbog vrlo vidljivih simptoma koje djeca pokazuju. Takva djeca su vrlo glasna, konstantno u pokretu, često se bave i opasnim aktivnostima te često grubo i nepristojno odgovaraju odraslima. Druga grupa, u kojoj se vrlo često nalaze ženska djeca, obuhvaća tzv. "tihe sanjare". Takva djeca gube stvari, ne mogu raditi samostalno, ne završavaju svoje zadatke i često budu izgubljena u vlastitim mislima.

Procjene znanstvenika kreću se od 1-20% djece ispod 18 godina kod kojih se pojavljuje ADHD. Opće prihvaćena procjena je da se tu radi o 3-5% djece, što otprilike predstavlja jedno do troje djece s ADHD-om u učionicama od 30 učenika. Poremećaj je češći kod dječaka nego kod djevojčica.

Dijagnoza i simptomi poremećaja pozornosti

Točni uzroci poremećaja pozornosti s hiperaktivnošću slabo su poznati, no vjeruje se da su simptomi povezani s kemijskom neravnotežom u mozgu. U mnogim slučajevima i genetsko nasljeđe igra veliku ulogu, jer je otkriveno da se poremećaj ponavlja unutar obitelji, no postoje i mnogi čimbenici koji nisu genetske prirode. Primjerice, uzrok pojavljivanja ADHD-a može biti konzumiranje droga ili alkohola ili neki drugi problem za vrijeme majčine trudnoće, porođajna trauma, zlostavljanje u djetinjstvu, ozljede mozga kao posljedice nesreća, meningitis, encefalitis ili pak neki psihološki poremećaji.

Kod predškolske djece vrlo je teško dijagnosticirati ADHD, jer normalno ponašanje male djece često uključuje gotovo sve simptome poremećaja pozornosti. Dijagnoza ADHD-a uglavnom se postavlja kod djece između 6 i 12 godina starosti. Dijagnosticiranje poremećaja kod djece ove dobne skupine lakše je jer simptomi postaju vidljiviji u školskom okruženju.

Kako bi se utvrdio djetetov neurološki i psihološki status potrebno je napraviti niz pretraga, koje ponekad uključuju i skeniranje mozga tomografijom pomoću emisije pozitrona (PET). Pretrage su sistematski pregled, neurološka procjena, pregled vida i sluha, krvna slika te medicinska povijest djeteta i obitelji. Na te pretrage upućuje uglavnom pedijatar uz eventualnu suradnju s neurologom ili psihijatrom. Nadalje, psiholog ispituje intelektualne sposobnosti djeteta, vještinu obrade informacija, kao i verbalne te motoričke sposobnosti. Rezultatima pretraga uvelike mogu pomoći i zapažanja roditelja, učitelja u školi i drugih koji imaju redovan kontakt s djetetom. Da bi roditeljima bilo jasnije, u donjoj su tablici navedeni stručnjaci koji mogu dijagnosticirati ADHD te načini na koje oni mogu pomoći.

Tinejdžeri u dobi između 13 i 18 godina bolje kontroliraju simptome poremećaja pozornosti koji uključuju hiperaktivnost. No, ako se poremećaj ne otkrije mogu se pojaviti i veći problemi, poput zaostajanja u školskom radu ili prilikom većih promjena kao što su promjena škole ili odlazak na fakultet. Simptomi poremećaja pozornosti u odraslih mogu biti gotovo neprimjetni. Mnogi odrasli ljudi nesvjesno pate od poremećaja pozornosti koji nikad nije dijagnosticiran niti liječen. Kod tih ljudi mogu se javiti problemi poput depresije ili nemogućnosti zadržavanja stalnog posla. Simptomi poremećaja pozornosti mogu se rasporediti u tri glavne skupine:

Liječenje poremećaja pozornosti

Potpuno izlječenje od poremećaja pozornosti s hiperaktivnošću danas je još uvijek nemoguće. Međutim, moguće je vrlo uspješno kontroliranje simptoma koje zatim dovodi do poboljšanja u odnosima s roditeljima, učiteljima i ostalom djecom, boljim rezultatima u školi, uspješnijim izvršavanjem zadataka, boljim usmjeravanjem pozornosti te na kraju i većim samopoštovanjem i samopouzdanjem. U liječenju ADHD-a najčešće se koriste psihofarmakološka sredstva, u prvom redu stimulatori središnjeg živčanog sustava. Ovi lijekovi reduciraju simptome kod gotovo 70% osoba koje pate od poremećaja pozornosti. Često se radi i o dramatičnom poboljšanju i napretku u ponašanju.

Budući da se mogu javiti popratni učinci zbog pretjerane upotrebe ovih stimulansa, potrebno je pomno praćenje doziranja od strane liječnika. Nadalje, neka istraživanja upućuju na to da je bolje uzimati lijekove i istovremeno ići na psihoterapiju ili savjetovanje, nego se osloniti samo na lijekove. Tijekom savjetovanja, psiholog ili psihijatar razgovara s djetetom i njegovom obitelji te mu pomaže da razvije nove vještine, stavove i međuljudske odnose. Kod individualnog savjetovanja, terapeut pomaže osobi koja ima ADHD da se bolje odnosi prema samome sebi, da osvijesti svoje snage, da se bolje suočava s dnevnim problemima, da bolje kontrolira pažnju i eventualnu agresiju. Osim savjetovanja, preporuča se i psihoterapija, posebice kognitivno-bihevioralna.

Priprema djeteta za prvi dan škole

Djetetu koje pati od poremećaja pozornosti i hiperaktivnosti prvi dan škole može biti ogromna promjena. Budući da hiperaktivno dijete u školi treba provesti veći dio dana, mogu se javiti mnogi problemi. Kako bi vaše dijete bilježilo uspjehe u školi, potrebno je da i prije početka školske godine upozorite učitelja ili učiteljicu na probleme vašeg djeteta, te zajednički pripremite dijete na novu okolinu te pravila i radne navike koje ta okolina nosi sa sobom. Pokušajte primijeniti neke od sljedećih koraka:

• Kontaktirajte budućeg učitelja ili učiteljicu, ako je potrebno i više puta, bilo telefonskim putem ili odlaskom u školu i upoznavanjem.
  
• Razgovarajte o planovima i ciljevima za sljedeću školsku godinu, zanimajte se postoje li područja u kojima će djetetu biti potrebna posebna pomoć.
  
• Upoznajte učitelja vašeg djeteta s ADHD-om. Ukoliko upoznate učitelja sa simptomima, vrlo vjerojatno ćete spriječiti moguće optuživanje djeteta da je neorganizirano ili gubi stvari.
  
• Ukoliko je to moguće na bilo koji način, dobrovoljno se uključite na neki način u rad razreda barem jednom mjesečno.
  
• Ukoliko vaše dijete ima domaću zadaću, u suradnji s učiteljem i svojim djetetom razvijte sistem ili način na koji će dijete sve potrebne knjige i bilježnice donijeti kući, a zatim i natrag u školu na pregled učitelju. Nikad nije prerano početi razvijati organizacijske sposobnosti djeteta.
  
• Informirajte učitelja o bilo kojim predmetima koji se čine preteškim ili pak prelaganim. Dijete s poremećajem pozornosti koje se dosađuje, često će ispoljiti simptome poremećaja iz jednostavnog razloga jer nije uključeno u nikakvu aktivnost.
  

Suprotno onome što mnogi ljudi misle, djeca s ADHD-om su često prosječno ili natprosječno inteligentna. Budući da brzo uče, takvoj djeci nerijetko dosadi kad se gradivo ponavlja za djecu koja ga još nisu savladala. Ukoliko smatrate da bi to mogao biti slučaj s vašim djetetom, posavjetujte se s učiteljem o nekim naprednim aktivnostima ili ubrzanom učenju gradiva. Ovakvo rješenje vrlo često može riješiti problem s ponašanjem koje svoje uporište ima upravo u djetetovom osjećaju dosade.

Međutim, treba imati na umu da druga djeca koja nemaju ADHD i kojima je dosadno u školi, mogu pokazati simptome ADHD-a jer se dosađuju, no to nužno ne znači da imaju ADHD. Dakle, nužan je oprez prilikom dijagnosticiranja, ali ako postoji sumnja treba u svakom slučaju kontaktirati stručnjaka.