Kako izgledaju gljivične infekcije kože, vlasišta i noktiju?

Što su to gljivične infekcije kože?

Gljivične infekcije kože, tj. dermatomikoze (popularno zvane "gljivice na koži") uglavnom nisu toliko opasne kao sustavne infekcije gljivama, no znaju biti vrlo neugodne. Osim kože i noktiju, mogu zahvatiti i sluznice raznih dijelova tijela, poput ustiju, vagine ili čak i sinusa. U svakom slučaju ih je potrebno liječiti kako ne bi došlo do trajnih promjena na zahvaćenim područjima te kako bi se spriječilo širenje infekta. Najčešći uzročnici dermatomikoza čovjeka sljedeće su skupine gljiva: dermatofiti, kvasci, a nešto rjeđe i plijesni.

Gljviične infekcije vlasišta i drugih lokacija

Dermatofitoze su dermatomikoze (gljivične infekcije kože) uzrokovane dermatofitima, među koje spadaju gljive roda Microsporum, Trichophyton i Epidermophyton. Zajednička karakteristika tih gljiva jest razgradnja roževine pomoću specifičnog enzima, a klinička slika varira ovisno o patogenosti pojedinih sojeva dermatofita, kao i o smještaju samih promjena.

Oblik bolesti koji se najčešće javlja uzrokovan je Trichophytonom - nazivamo ga tinea i može biti lociran na raznim područjima. Tinea pedis et manus jest javljanje infekcije u obliku ljuštenja, pucanja, crvenila ili mjehurića uglavnom između prstiju ruku i nogu, a nastanku pogoduje znojenje ruku i nogu, kao i često korištenje zajedničkih higijenskih prostorija (budući da je bolest zarazna, može se dobiti i na taj način). Kako je bolest česta u sportaša, s pravom nosi ime "atletsko stopalo".

Tinea capitis zahvaća područje vlasišta, a razlikuje se površinska, duboka i favus gljivična infekcija vlasišta. Kod površinske tineje vide se žarišta veličine kovanice prekrivena sitnim ljuskama te nepravilno prelomljene vlasi, dok je kod duboke tineje karakteristična pojava mjehurića gnojnog sadržaja (favus je u Hrvatskoj vrlo rijedak oblik tineje). Tinea corporis i tinea unguium zahvaćaju neobrasle dijelove kože, odnosno nokte.

Dermatomikoze uzrokovane kvascima i plijesnima

Od gljivičnih infekcija kože uzrokovanih kvascima najznačajnija je kandidoza, dok su druge manje značajne i rjeđe. Kandidoza je mikoza izazvana kvascem iz roda Candida (najčešće Candida albicans), a osim kože i sluznica može uzrokovati i sustavnu infekciju kada je mnogo opasnija. I za kožni i za sustavni oblik bitnu ulogu igra bilo koji oblik smanjene imunosti (poput iscrpljenosti, dugotrajne terapije citostaticima ili antibioticima, AIDS), a uz to pri nastanku kožnih oblika važnu ulogu igraju lokalne lezije kože ili sluznice. Klinička slika ovisi o stanju kože i lokalizaciji.

Candidosis intertriginosa nastaje na područjima gdje dolazi do trenja kože o kožu (kao što je npr. pazuh), a očituje se kao crvenilo, rubno ljuštenje, pucanje kože, obično uz osjećaj svrbeža.

Candidosis genitalis jest upala vanjskog spolovila; kod žena se javlja crvenilo i pečenje vulve i vagine uz žućkastobjelkasti mrvičasti iscjedak, dok se kod muškaraca javlja crvenilo i oštećenje površine glavića uz bjelkaste naslage, pečenje i svrbež. 

Candidosis oralis ili soor pojava je bijelih membranoznih naslaga na bukalnoj sluznici i sluznici jezika koje se mogu širiti i na sluznicu tvrdog nepca, ždrijela ili jednjaka. Paronychia et onychia candidomycetica očituje se upalom nokta i okolnog tkiva, a pritiskom na upaljeno područje moguće je čak istisnuti kap gnoja. Treba još spomenuti i kandidozu novorođenčati lokaliziranu u pelenskoj regiji zbog infekcije kože, najčešće iz crijevnog sadržaja.

Gljivične infekcije kože uzrokovane plijesnima relativno su rijetke, a od velikog broja različitih vrsta plijesni samo su neke patogene za ljudsku vrstu. Jednu od najimpresivnijih kliničkih slika daje piedra negra, tj. crna piedra koja se očituje brojnim tvrdim, crnim čvorićima na korijenima dlaka.

Dijagnoza i liječenje gljivičnih infekcija kože

Dijagnoza gljivičnih infekcija kože odgovoran je zadatak i zahtijeva vrlo mnogo pažnje. Svaki liječnik bi prvenstveno trebao detaljno popričati s pacijentom te odrediti kronološki tijek bolesti. Budući da se većina gljivičnih infekcija razvija vrlo sporo, pacijenti se uglavnom liječniku javljaju nakon određenog vremena. Zatim je nužan detaljan pregled svih patoloških promjena koža i sluznica. Za to je ponekad potrebno i povećalo, a za velik broj dermatomikoza korisnom se pokazala Woodova svjetiljka. Ona koristi dugovalno ultraljubičasto svjetlo te pod njenim svjetlom u zamračenoj sobi određene gljive svijetle plavkasto-zelenim fluorescentnim odsjajem. Dokaz uzročnika, tj. micelijskih elemenata traži se u nativnom mikroskopskom prepratu, kao i u rezultatu kultivacije materijala na posebnim hranilištima.

Sama terapija gljivica na koži ovisi o čitavom nizu raznih čimbenika, poput lokalizacije patoloških promjena (važno je imati na umu čestu pojavu dermatomikoza na vlasištu i noktima), upalnom stadiju, zaraznosti te dubini prodora uzročnika. Liječenje se provodi uporabom antimikotika, tj. lijekova koji uništavaju ili sprječavaju rast gljiva, a na tržištu pronalazimo sistemske i lokalne antimikotike. Lokalni dolaze u obliku krema, želea, masti, otopina ili posipa, a njihova primjena ovisi o lokalizaciji promjene. Među najčešće lokalne antimikotike ubrajamo nistatin, ekonazol, ketokonazol, klotrimazol, mikonazol te određene kombinacije antimikotika s, primjerice, kortikosteroidima. Sistemska terapija najčešće se upotrebljava kod upornih dermatofitoza dlanova, tabana i vlasišta te kod čestih gljivičnih infekcija noktiju. Kod nas su registrirani flukonazol i terbinafin koji se uzimaju oralno u obliku tableta.

Molekularna dijagnostika predstavlja naprednu i sve više korištenu metodu u identifikaciji gljivičnih infekcija kože. Ova tehnika omogućava brže i preciznije otkrivanje i identifikaciju uzročnika, što je od posebne važnosti u slučajevima gdje konvencionalne metode možda nisu dovoljno osjetljive ili specifične. Jedna od učestalijih molekularnih metoda u dijagnostici gljivičnih infekcija jest lančana reakcija polimerazom (polymerase chain reaction; PCR). koja omogućava umnažanje specifičnih dijelova gljivične DNA (čak i pri nižim koncentracijama patogena), čime se posljedično olakšava njihovo prepoznavanje i analiza.

Molekularna dijagnostika također omogućava identifikaciju različitih sojeva gljiva te utvrđivanje njihove osjetljivosti na određene protugljivične lijekove. Navedeno je od ključne važnosti za dostizanje personaliziranog pristupa u liječenju, budući da ono omogućava odabir najučinkovitijeg terapijskog pristupa na temelju specifične gljivične infekcije. Shodno tome, integracija molekularne dijagnostike u postupak dijagnoze gljivičnih infekcija pridonosi povećanoj preciznosti, brzini i personalizaciji terapije, što značajno unapređuje skrb o pacijentima s ovom dermatološkom problematikom.

Zaključak

Budući da su gljivične infekcije kože višestruko češće od sustavnih mikoza, trebalo bi poraditi na njihovoj prevenciji. Održavanje kože suhom i čistom te dobra higijena ključ je prevencije kožnih infekcija. Osim toga, zbog zarazne prirode tih bolesti važno je nakon svakog duljeg kontakta bilo s ljudima bilo sa životinjama temeljito oprati ruke. Redovito mijenjanje čarapa i donjeg rublja, izbjegavanje uske odjeće i obuće za vrijeme vrućih ljetnih mjeseci, kao i pažljivi pregled noktiju samo su još neke mjere kako bi uspješno proveli zadaću sprječavanja gljivičnih infekcija. A ako se infekcija i javi, to nije nešto čega bi se trebali sramiti - uz adekvatnu terapiju problem će biti puno manji.